Sletio u Ruandu!


Kada slijećete u Ruandu, sletite u glavni grad Ruande, u Kigali.
Kao većina ljudi, i ja sam imao neke stereotipe, neke postavke koje se nisu kasnije pokazale onakvima kako ljudi pričaju. 
First of all, aerodrom je odlično urađen. Od mjesta za slijetanje, do mjesta za ispijanje kava. Do duše, malo je nezgodno po izlasku iz aviona jer zahtjeva pretrčavanje preko same piste. Dosta interesantno, ništa loše, naprotiv zanimljivo je iščekivati da čujete drugi avion u blizini kako slijeće.
Dolaskom u prostor za prijavu dolaska, stojite i čekate u redu, što je i logično jer je papirologija svugdje jednaka. Tako sam i ja stao u red i čekao. Ispred mene je bilo nekoliko ljudi (5-7), ne bih znao točno. 
Bilo kako bilo, polako se to pomicalo, i došao red na mene. Budući da su svi ispred mene išli "laganini" kont'o sam i ja da ću tako proći. No gle čuda čudna, hehe. Dolazim do šalteraša (gospon na šalteru), i predajem dokumente i vizu, koju sam trebao tek kupiti. Dotični  gospodin me pita kako sam, šta ima, i sl. Na što ja iskreno odgovorim kako sam umoran od puta, sretan što sam sletio i tako. Pita me kod koga sam došao, kako sam dobio papir za vizu, na što ja odgovaram da je to od strane fratarske zajednice u mjestu Kivumu. Pogleda me poprijeko i traži pozivno pismo. Dok sam upalio mobitel, otvorio mail, prošlo je 5, 6 minuta. Na što je došao zaštitar i odvukao me na stranu ostavljajući moje dokumente kod šalteraša. Pokazujem pozivno pismo zaštitaru, i on me odvodi opet do šalterboya. I dalje je pravo sumnjičav, i ne skida pogled s mene. Postavlja nerazumljiva pitanja i nešto dobacuje svom kolegi, isto šalterašu. Ne znam o čemu pričaju jer su koristili Ikinyarwandu, njihov nacionalni jezik. Čekam tako da mi se obrati, a on uzima mobitel i zove nekoga sa strane, skenira putovnicu, gleda u mene i smatra me, valjda, nacionalnom prijetnjom. Dolazi taj gospodin kojega je zvao, onako fin, uglađen, odijelo  po mjeri (da, da u Africi), i on me traži ruksak. Naravno, ustupio sam jer ništa ne krijem, on ga pomno pregledava, vadi svaku stvar iz njega, i vraća natrag, na što ljutito nešto mrmlja. Odvažim se pitati u čemu je problem, te dobijem protupitanje jesam li došao biti misionar. Kažem da jesam, došao sam djelovati u župi Kivumu, kod našega fratra Ivice Periće, gdje me on prekida i govori da nije tako čuo. Pokazujem mu pozivno pismo i mailove koje sam razmijenio s fra Ivicom, na što on potvrdno klima glavom i ispričava se. Odlazi do šalterboya i galami na njega, da bih kasnije shvatio u čemu je problem. Dotični radnik je skeptičan prema ljudima koji dolaze pomagati i pokušava ih sabotirati. 
Dolazim ponovno do mlađahnog crnca na šalteru i on mi odrješito  govori da stavim palac na skener, zatim ostala četiri prsta, te da stanem ravno da mi napravi sken rožnice i sken lica. Daje mi vizu, i ponovno nešto mrmlja, na što mu ja uljudno odzdravim.
Sigurno mislite da sam ušao. E nisam! Odlazim po kofer, pozdravljam policajce, oni uljudno  odzdrave i traže me da otvorim dotičnu materiju. Naravno, otvaram, ponavljam; ne krijem ništa, oni pregledaju sve u milimetar i ispričaju se zbog svoga kolege koji ih je zvao da me provjere. Pitam ih čisto jaranski, u čemu je problem, na što oni kažu da je inače takav prema bijelim ljudima. Znači ima rasista i kod crnaca. Ja kažem da je u redu, jer znamo kroz povijest kako su se bijelci odnosili prema crncima, i da ga ne sudim. Na što su se oni ponudili da mi organiziraju pratnju do moga odredišta. Naravno nije bilo potrebe, fra Ivica me čekao ispred aerodroma.

Za sada toliko. Uskoro ću pisati o Ugandi.



Na aerodromu, moja malenkost, jel, hehe!


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kako sam odlučio postati fratar?

Ruanda; tisuću brda, milijun osmijeha i dom Franjevaca

Siroma' čo'ek