Jeste li osjetili gdje pripadate?- Prvi dio

"Jeste li osjetili gdje pripadate?"

Tekst je u cijelosti objavljen na stranici moje jaran'ce Petre.

Pišem ovo svim nepoznanicima i nepoznanicama, ali isto tako poznanicima i poznanicama, jer vjerujem da će te pročitati. Vjera je relativna stvar.

Jeste li osjetili ikada da vas nešto vuče, a ne znate pravi razlog, jednostavno znate da trebate uraditi ono što osjećate? Za vas koji znate, onda isto tako znate kako se osjećam, a za vas koji ne znate, pokušat ću vam u narednim rečenicama pojasniti.

Bijaše to davne 1998. godine, btw. dok ovo pišem u pozadini mi tuče Jain – Makeba, pa se nemojte ljutiti u koliko budem sporije pisao, jer dolazim u napast da se mrdam poput polumrtve jegulje. Da se vratim na ’98. točnije 2.2. dotične godine. Budim se ja kao vrlo mlad, svega 4 (slovima: četiri) godine, i jurcam kao Ruski projektil prema dnevnom boravku iz sobe. Jutro je, to znam, oko pola sedam, ili što bi rekli oni bliže moru, šes’ ipo.

Imao sam običaj svako jutro zagrliti mamu, i nastaviti sa životom svojim, mladim, tada. No, to jutro nešto je bilo potpuno drugačije, mama sjedi na stoličici (hoklica u svijetu, oklica u Bosni), i plače, jeca, rida. Dijete, kao dijete, ništa ti nije jasno, gledaš u nju, pa niz sebe, uz sebe, opet u nju, i onda krenem i ja plakat. Nisam ja plakao jer sam bio tužan, nego mama plače, pa da ne plače sama. U među vremenu, dolazi i sestra, inače mlađa od mene, utrčava u dnevni, vidi mamu i mene kako plačemo, pa i ona otpočne svoju dionicu.
Dok se mama nije smirila, nismo ni mi, oko pola 9 je mama nadošla, da, da dva sata je plakala, a da ja nisam znao zašto. Onda mi je rekla, „Vjeko je ubijen.“ Inače, Vjeko je moj ujko, koji je ubijen u Ruandu, 1998. 31. 1. Budući da sam se isplakao, a i nisam poznavao svoga ujku, na žalost, nisam imao više razloga za plač. Ali tada se u meni probudilo ono ranije u tekstu što sam naveo, točnije na samom početku, nešto te vuče. Mene je tako vukla Afrika, Ruanda, Kivumu.


To be continued...

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kako sam odlučio postati fratar?

Ruanda; tisuću brda, milijun osmijeha i dom Franjevaca

Siroma' čo'ek