Postovi

Prikazuju se postovi od listopad, 2017

Sletio u Ruandu!

Slika
Kada slijećete u Ruandu, sletite u glavni grad Ruande, u Kigali. Kao većina ljudi, i ja sam imao neke stereotipe, neke postavke koje se nisu kasnije pokazale onakvima kako ljudi pričaju.  First of all, aerodrom je odlično urađen. Od mjesta za slijetanje, do mjesta za ispijanje kava. Do duše, malo je nezgodno po izlasku iz aviona jer zahtjeva pretrčavanje preko same piste. Dosta interesantno, ništa loše, naprotiv zanimljivo je iščekivati da čujete drugi avion u blizini kako slijeće. Dolaskom u prostor za prijavu dolaska, stojite i čekate u redu, što je i logično jer je papirologija svugdje jednaka. Tako sam i ja stao u red i čekao. Ispred mene je bilo nekoliko ljudi (5-7), ne bih znao točno.  Bilo kako bilo, polako se to pomicalo, i došao red na mene. Budući da su svi ispred mene išli "laganini" kont'o sam i ja da ću tako proći. No gle čuda čudna, hehe. Dolazim do šalteraša (gospon na šalteru), i predajem dokumente i vizu, koju sam trebao tek kupiti. Dotični  gospodin me…

"Jeste li osjetili gdje pripadate?"- Treći dio

Slika
"Jeste li osjetili gdje pripadate?"

Raspriča se ja, nema veze, vjerujem da vam nije dosadno. I tako stigli smo u Kivumu, sutra dan otišli u Ugandu, i onda su počele moje obaveze po koje sam došao. Do duše, nisam došao baš po te, ali Bože moj, čudni su putevi Gospodnji. Išao sam ja u školu, u vrtić, stalo mi auto pred granicom s Burundijem, razvalio Ivici kutijicu od tic-taca, umalo izgubio ključeve od auta, itd. Živopisna je Afrika, moja Ruanda.
Osjećaj koji sam dobio na početku, držao me cijelo vrijeme, ali posebno kada sam došao na grob svog ujke, ajme koji su to osjećaji, koja je to emocija. Evo da vam ispričam, u biti, samo ću vam zalijepiti sa svoje Facebook stranice, jer sam tamo otvorio svoje srce:
Fra Ivica me poslao da odnesem sestri čitanja za današnju misu. I dok sam se spuštao prema crkvi razmišljao sam o tome koliko sam sretan što sam ovdje, koliko mi je Bog dao milosti da dođem, koliko sam se nadao dolasku i upoznavanju svega onoga za što se ujko borio, i za što…

Jeste li osjetili gdje pripadate?- Drugi dio

Slika
"Jeste li osjetili gdje pripadate?"
Da se vratim, nakon što smo se smirili, mami sam rekao, da, ja dječarac, da ću otići u Afriku, u mjesto gdje je ujko ubijen, gdje je sahranjen, i gdje je živio. Ona se samo nasmiješila, polu bolno, polu radosno s izrazom lica, dijete moje, lijepo je maštati. Spominjao sam ja to kasnije, godinama, ali svaki puta bi bilo, hoćeš, hoćeš. Osjećaj koji me pratio 20. godina, poprimio je svoju formu 28.9.2016. u obliku avionske karte. Do duše kartu koju sam bukirao zaboravio sam kupiti, pa sam morao kupiti drugu direktno. No, bilo kako bilo, izašlo me jeftinije. Tako sam ja svojim roditeljima saopćio u 12. mjesecu 2016. godine, kako idem u Afriku. Ćaći su se usta otandrljila (jedan lokalni bosanski izraz), a mami napunile oči suzama. A onda je uslijedilo pitanje, jesi ozbiljan? Kao i do sadašnjih godina, kao svaki puta kada sam to govorio, a vi bi rekli hoćeš, hoćeš.
Cijeli sam se život tražio, gledao koja mi je svrha i cilj. Pronašao sam tu svrhu…

Jeste li osjetili gdje pripadate?- Prvi dio

Slika
"Jeste li osjetili gdje pripadate?"
Tekst je u cijelosti objavljen na stranici moje jaran'ce Petre.
Pišem ovo svim nepoznanicima i nepoznanicama, ali isto tako poznanicima i poznanicama, jer vjerujem da će te pročitati. Vjera je relativna stvar.
Jeste li osjetili ikada da vas nešto vuče, a ne znate pravi razlog, jednostavno znate da trebate uraditi ono što osjećate? Za vas koji znate, onda isto tako znate kako se osjećam, a za vas koji ne znate, pokušat ću vam u narednim rečenicama pojasniti.
Bijaše to davne 1998. godine, btw. dok ovo pišem u pozadini mi tuče Jain – Makeba, pa se nemojte ljutiti u koliko budem sporije pisao, jer dolazim u napast da se mrdam poput polumrtve jegulje. Da se vratim na ’98. točnije 2.2. dotične godine. Budim se ja kao vrlo mlad, svega 4 (slovima: četiri) godine, i jurcam kao Ruski projektil prema dnevnom boravku iz sobe. Jutro je, to znam, oko pola sedam, ili što bi rekli oni bliže moru, šes’ ipo.
Imao sam običaj svako jutro zagrliti mamu, i …

Dugme

Slika
Problem siromaštva nije u tome što ne možemo nahraniti siromašne, nego što ne možemo nahraniti bogate. Ova slika predstavlja dječaka koji mi pokazuje ono najvrijednije što ima. Dugme! Njegovo najveće bogatstvo je obično dugme, on je zbog njega bogat i veseo. Zbog čega smo mi bogati i veseli? Što mi smatramo za bogatstvo i veselje? Što je nama potrebno da budemo bogati i veseli? S čime se mi ponosimo? Često se stidimo roditelja, braće, sestara, onih najbližih koji nam trebaj...u biti na ponos. Često se ogledavamo oko sebe kada negdje idemo s njima da nas netko ne vidi. Ne vidimo bogatstvo u svojim najbližima, nego u svemu što to ne bi trebalo biti. Na kraju krajeva, stidimo se i samih sebe! Gdje smo to došli, gdje nas je vrijeme odvelo? Kažu vrijeme liječi, oporavlja, daje da nas prođu teški trenutci. Isto tako ih i donosi, ali utječe na nas da se u njemu izgubimo, da se izgubimo u onome što ne vrijedi kao jedno dugme ovom dječaku.
Zapitajmo se...



Instagram Youtube kanal Donacije/Dona…