Afričke priče

Malo ćemo o fratrima kako danas oni žive i djeluju, koje sve frakcije imamo i ostalo. Svi smo mi jedno, nema razlike. Ali svakako vas želim još malo podučiti i poučiti. Prvi dio će biti kraći, i drugi, i treći i koliko ih već bude, čisto da vam nije puno za čitanje, a ni dosadno. 😀 Utemeljitelj Franjevačkog reda sv. Franjo Asiški (1182-1226) dugo je tražio smisao svog života. Našao ga je konačno u Evanđelju. U svojoj će "Oporuci" kazati: “... nitko mi nije kazao što moram činiti, nego mi je sam Svevišnji objavio da moram živjeti po duhu svetog Evanđelja.” Kristovo Evanđelje je temelj Franjina života i života njegovih sljedbenika. S prvom svojom subraćom Franjo ide papi u Rim i traži samo to da može živjeti po Evanđelju. Njegovo Pravilo, koje je papa odobrio, nije ništa drugo nego sažetak i srž Evanđelja. Za Franju je Evanđelje poticaj, govor Svevišnjega i mjesto susreta s Bogom. Za njega su nepotrebna juridička i kazuistička tumačenja Evanđelja. Ono govori neposred

Franjino bratstvo pretvara se u red i Franjina smrt Već za Franjine odsutnosti iskrsnule su velike teškoće među njegovom braćom. Bilo je potrebno staviti neke čvršće propise u tu zajednicu, a da ona ipak ne izgubi pečat Franjina duha. Da se živi po evanđelju, ali sa što manje propisa i sa što više osobne slobode, sa što više poziva na ljubav. U tom poslu pomogao je Franji kardinal Hugolin, kasniji papa Grgur IX. Tako je, uz veliki napor, Franjo sastavio konačno pravilo od dvanaest poglavlja, koje je papa odobrio. Time je Franjino bratstvo ipak postalo crkveni red i, što dalje, sve će to više postajati. Spomenuto putovanje, napori oko sastavljanja Pravila, bolesti, gotovo su uništile slabo Franjino tijelo. Obolio je na slezeni i jetri, patio ga je želudac, mučila ga malarija i bolest očiju (trahom), koje je zadobio dok je bio u Egiptu. Bolovi su bili veliki a primitivni načini ondašnjeg liječenja (paljenje usijanim željezom) učinili su njegovo stanje još gorim. Franjo je svoj

Da nije bilo svetoga Franje i njegovih snova o boljoj Crkvi i iskrenom življenju vjere, ne bi bilo danas ni nas franjevaca misionara. Zato ću donijeti tekst o sv. Franji, začetniku reda koji mi postaje život. 😊 Začetnik franjevačkog pokreta jest Franjo, sin trgovca Petra Bernardona, iz grada Asiza u srednjoj Italiji. U ranoj mladosti bio je pun snova o divnoj budućnosti. I njegov je otac također mnogo očekivao za svoga sina; od svoje troje djece najviše je volio njega i radio na tom da mu on bude nasljednik u trgovini, da bude još bogatiji i uspješniji trgovac nego on i da s vremenom dobije možda uglednu javnu službu u svom gradu. Sam Franjo zanosio se vojničkom slavom: biti vitez a onda, možda, postati i plemić. To su razumljivi snovi gotovo svakog mladog čovjeka: biti priznat, moćan, biti i važiti kao junak, a bogatstvo treba da omogući slobodu i užitke. Ali, nekim čudnim djelovanjem, sve su se tri karijere o kojima su on i njegov otac sanjarili - trgovačka, viteška, činovnič

Dragi moji i drage moje.  Upravo sam se vratio iz posjeta franjevačkom samostanu u Visokom. Bio sam pozvan na dan otvorenih vrata te 21. susret ministranata. Došao sam dobre volje i iskreno otvoren da vidim kako postulanti žive u zajednici, što rade i kako djeluju. Vjerujte mi oduševljen sam. Svi su otvoreni, iskreni, traže pomoć u koliko im treba, kolegijalnost pa čak i prijateljstvo je na vrhuncu. Ne gleda svatko svoje poslove, a da žive u zajednici, nego su doslovno u zajednici i tako žive. Puni duha zajedništva. Kada osjetite takvo što jednostavno želite ostati s njima, ne otići. No na žalost morao sam jer su obaveze na fakultetu još kratko ostale, ali s Božjom pomoći se vraćam u 9. mjesecu i počinjem svoju franjevačku formaciju polaganim koracima.  Najviše bih volio da mogu dobiti sobu pokojnog ujke u kojoj je on bio dok je boravio u Visokom. Da idem jednakim putem poput njega, da njegov dobri duh bude uz mene, da rastem u franjevačkom ozračju kako je on rastao, da slijed

Garant se pitate zašto je naslov Laudato TV ? I zašto ovaj post nije dugačak, a nije ni tematski vezan. Sada ću vam napisati da ne razbijate glavu. 😁 Vidite, ipak ima veze sa ovim blogom i s mojim temama. Naime, pozvan sam da kod njih gostujem i progovorim o onome što najviše volim. To su misije. Pričati ću o misijskom i redovničkom pozivu, te misijskom djelovanju. Dalje, govoriti ću o našim misionarima, onima koji su živi, a i onima koji su preminuli. Naravno, najviše naglaska ću dati na ujku fra Vjeku. Isto tako ću napomenuti knjigu u kojoj sam sudjelovao sa Željkom Garmazom koji je pisao na temu fra Vjeke. Malo ću progovoriti o samoj knjizi, njezinom nastanku, kada se nadamo da će izaći i sl.  Iskreno se nadam da pojedini od vas imaju Laudato TV, i da će te moći gledati emisiju. U koliko ne budete, vjerujem da će emisija biti na Youtube-u tako da će te ju moći pogledati kasnije. Svakako mislim da će biti zanimljivo, šaljivo i nadasve iskreno. Govoriti o pozivu i misijama

Josephine Bakhita , rođena je u Sudanu 1869. godine, a umrla je u Italiji 8.2. 1947. Da, da, znam, sve mi je jasno, ne trebate mi ništa govoriti 😁 Nije me bilo dugo, ali evo me, vratio sam se. Malo se radilo, malo se odmaralo, pisalo se nešto drugo. No, sada sam tu, opet. Danas ću vam reći koju riječ, točnije napisati koju riječ vezanu za Sudansku sveticu Josephine. Nadam se da ćete uživati u čitanju, priča je predivna i tužna, kako to inače bude s mučenicima. Pa da počnemo, što mislite? 😇 Živjela je mirnim i sretnim životom, dok je nisu oteli arapski trgovci robljem. Bila je prisiljena prehodati 960 km, nasilno je preobraćena na islam i pet puta preprodana kao robinja. Od trauma je zaboravila svoje pravo ime pa je nazvana Bakhita, što na arapskom znači SRETNA. Bila je sve samo ne sretna, do tada, ali kasnije, e to ostavljam da vidite u nastavku.  Služila je kod više obitelji, čiji su pripadnici bili okrutni prema njoj i svakodnevno su je tukli i zlostavljalo. Bila j

Mogao bih reći kako sam započeo nekakav serijal o mučenicima. Koji je razlog tomu? Mučenici i mučenice sačinjavaju bitnu dimenziju Katoličke Crkve, oni su naši zagovornici. Isto tako kao i blaženici i sveci. Često su mnogi mučenici postali blaženicima i svecima. S toga osjećam potrebu pisati o njima. Budući da blog nosi naziv Afričke priče , pisati ću o blaženicima i svecima, te mučenicima Afričkog podneblja.  Na žalost mnogi mučenici, blaženici i sveci s kontinenta trećega svijeta su nepoznati ljudima u Europi, s toga ću se potruditi da ih na ovakav način donesem svima koji čitaju ovaj blog. Charles Lwanga Rođen je u Ugandi drugom polovinom 19-og stoljeća. On i drugi mladi muškarci i mladići su radili za kralja Mwangu. Kralj Mwanga je bio zao čovjek koji je grubo tretirao sve ljude, posebno dječake i one koji su radili za njega. Charles i njegovi prijatelji poučavani su o Kršćanstvu od strane Društva Misionara Afrike koji su djelovali u Ugandi. Poučavali su ih o Is

Časna sestra Anuarite Nengapeta i blaženi Izidor Bakanja. Oboje su ubijeni jer su nasljedovali i ljubili Krista svim svojim srcem, i svojom upornošću i marljivim djelovanjem davali svjetliju budućnost narodu Konga, što je na žalost pojedinim ljudima smetalo. Časna sestra Anuarite Nengapeta Rođena je 29. prosinca 1939. godine u gradu Wamba. Pripadala je plemenu Wabudu. Obitelj je imala šestero djece, od kojih je s. Anuarite bila četvrto dijete. Na krštenju je dobila ima Anuarite što ima značenje ona koja se smije ratu . Ono što se protivi našoj vjeri, ako si jednom kršten, kršten si zauvijek, no u slučaju s. Anuarite je bilo i drugoga puta. Razlog tomu je što joj se izgubio krsni list. Drugi puta je uzela ime Alfonsina. U redovnilku zajednicu sv.  Obitelji ulazi kada je napunila 16 godina. Polaže svečane zavjete i uzima ime s. Marija-Klementina. Pleme koje je posebno uspostavljalo otpor protiv misionara Simba, što znači Lav diglo je ustanak 1964. godine. U studenom iste godine

Često danas čujemo: "ne bi se od njega/nju ni očeš'o!" Siromah je često smatran nečistim, i često se zaziralo od njih! Zazire se i danas. No nikada se skoro ne uzimaju druge činjenice u obzir. Rijetko tko je sam sebi kriv što je siroma' čo'ek, najčešće su tuđi ideali u pozadini i povrh toga. Jednom prilikom za New York Times, Woody Allen je rekao: -"Novac je bolji od siromaštva -ako ništa, bar zbog financijskih razloga." -Mnogi su Allena napali zbog te izjave ne shvaćajući što je želio reći. Tumačenje je jednostavno: -siromasi su blagoslovljeni svime osim novcem, i siromah će činiti sve da ima tek toliko da ne postane pohlepan. Drugi se odgovor na ovo Allenovo krije u izjavi glumca Mikea Todda: -"Nikada nisam bio siromašan, ali sam bio bez novca. Biti bez novca je prolazno stanje: biti siromašan je stanje duha." -Siromasi su samo bez novca, duhom su bogatiji od nas mnogih, na nama je da ih nahranimo, a na njima da nas duhom obogate. Kol

Evo me i danas. Nije mi dosadno, nego sam jednostavno počeo promišljati što bih mogao pisati. Volim pisati. Volim ljudima donositi nešto novo. Volim ljude poučiti nečemu. No ovo neće biti poučavanje, nego više svjedočenje o pozivu. Kao što možete pročitati u ranijem tekstu koji sam objavio  kako sam odlučio postati fratar , sada ću reći zašto baš u misije. Put mi je sličan putu pokojnog ujke, fra Vjeke, ali i fra Ivičinom putu, što nisam znao dok nisam prije kojih 7 godina prvi puta pročitao knjigu Naš čo'ek u Africi .  Od malih nogu bio sam osjetljiv na ono što se kaže, nepravdu u svijetu. Zašto pojedinci koji ne rade ništa imaju velike novce, dok drugi koji se ubijaju od posla imaju jedva da spoje kraj s krajem, a često ni to. Tako sam želio nešto promijeniti u svijetu, kada već nisam imao priliku u svojoj domovini. S druge strane kada bi se spomenula riječ misionar, sebe bih zamišljao kao jednoga. Kada bi se skupljalo u župi za misionare i njihove potrebe, skupljao

Dragi moji, evo novog teksta, možda mislite kako je drugačiji od dosadašnjih, i imate polu pravo. Tekst nije drugačiji što se tiče poruke, drugačiji je što se tiče osoba. Vidite, svaki svećenik je misionar, ne mora otići u Afriku, Aziju, Oceaniju da bi bio misionar. Navještaj Evanđelja svakom čovjeku je misionarski  čin. Svećenik zaređen u Bosni i poslan u župu Novi Šeher je misionar, Božji namjesnik na tom mjestu. Svećenik zaređen u Njemačkoj, i poslan na župu u Klagenfurt je misionar, Božji namjesnik na tom mjestu.  No, ipak puni smisao riječi misionar je odlazak u krajeve gdje Evanđelje još nije došlo. Tako nas uči i Krist u Svetom pismu gdje kaže apostolima da idu po svem svijetu u navještaju Riječ Njegovu.  Onaj koji je poslan od Krista nije tu poslan kako bi bio gospodar i vladar nepoučenog naroda u vjeri. Poslan je kako bi tom istom narodu služio, bio na pomoć. Ni Krist nije bio netko tko je svevladar, netko tko se postavlja za nadmoćnog, nego je sluga u prvom redu.

Dragi moji čitaoci, kao što vidite i sami po naslovu imam malu obavijest za vas. Za mene je to pak velika stvar. Znate, moj pokojni ujak Vjeko o kojemu sam pisao pomalo u prijašnjim postovima dobiva uskoro svoju knjigu. Moj dragi prijatelj Željko Garmaz se odvažio na to, a ja sam mu samo podrška. Vidite, pisao sam, možemo tako reći poglavlje u toj knjizi, a ostatak je Željkovo. Moj angažman je minimalan. Sugeriram što bi se moglo gdje staviti (iako do sada nije bilo potrebe), kako da posložimo neke stvari (iako isto nije bilo potrebe), možda male korekcije i slično. No ono bitno je da sam ponosan što me Željko uključio u taj projekt, što mi je dao komadić torte kako bi se reklo. Ne želim ništa otkrivati, ali vas želim potaknuti da budete u čekanju. Ovo je velika stvar za mene i nadam se da će te uživati u knjizi koliko ja u zajedničkom stvaranju iste.  P.S. Uskoro ću nadam se objaviti nekakav tekst, samo da mi prođu ispiti. Znate kako je to. Mir i dobro, živi mi i zdravi bil