Kako sam odlučio postati fratar?

Sigurno se pitate kakve ovaj naslov ima veze s Afrikom 😄

Ima velike, neću vas razočarati, obećavam 😛

Vidite, 2.2.1998. godine došla je vijest do moje obitelji kako je moj pokojni ujko ubijen. Fra Vjeko Ćurić bio je veliki čovjek, misionar, bosanski fratar. Taj dan neću zaboraviti iako sam imao tek nepunih 5 godina. Opisao sam to više u prvom dijelu priče jeste li osjetili gdje pripadate pa možete tu pročitati.

Danas su mnogi "opsjednuti" materijalnim stvarima, podložni su im. Ne brinite, ne pametujem, i sam sam potreban tehnike. Da je nisam potreban, i da se ne služim njome ovo ne bi ste čitali, sigurno. Ali da imam normalan odnos s tehnikom imam. Nisam navezan na tehniku, na igrice (iako ih volim zaigrati 😉), na telefon i sl. Koristim kada trebam, ali i kada želim vidjeti što se događa u svijetu, a ponajviše u Africi. 

Nisam razmišljao do svoje 10-e godine o svećeničkom pozivu, niti u jednom trenutku, iako su mi mnogi govorili, kako to biva u Bosni "ići će on u župnike". Iznenada me tako u toj 10-oj godini života uhvatila želja za redovništvom, svećenstvom. Oduvijek sam bio ljubitelj fratarske pobožnosti, marijanske pobožnosti. Ali nekako bih to stavljao pod tepih. Iz jednostavnog razloga, želio sam imati ženu, djecu predivnu katoličku obitelj. No izgleda da je Bog želio drugačije, Bog je želio mene za Sebe. 

Naravno, to ne znate kada se prvi puta javi jedan takav osjećaj. Treba se truditi prepoznati ga, tražiti ga, osjetiti. Borio sam se s tim do svoje 24-e godine života, do prije mjesec, dva dana. Istina. Gledao sam na to kao prolaznu fazu (od 15 godina, da znam). Ali gledao sam tako, kao da su to trenutci koji će proći i da me Gospod samo kuša. 

No nije bilo tako.

Bog koji mi je dao da budem zanimljiv, drag ljudima, veseo i nasmijan, da tražim pozitivne stvari kod svakoga bila je samo priprava za ovo. Imao sam djevojke, nekoliko, bilo je lijepo, bio sam sretan u tim trenutcima s njima. Ali nije to bilo to, nisam mogao uspostaviti dublji odnos s njima. Na neki čudan način bi ih povrijedio, ništa ne bi uradio, a one bi mi rekle kako ne mogu dalje sa mnom, i tako bi skoro svaka moja veza završila. Naravno da bi bio tužan, ali bi brzo prošlo, nastavio bih dalje kao da se nisu dogodile takve stvari. 

"Ma to Bog meni šalje curu da znam što je za mene"

Da tako sam mislio, šalje mi Bog curu kako bi ja znao da je za mene brak i obitelj. No bilo je suprotno od toga, bila je druga strana medalje. Zbog koje sam iskreno sretan. Odlučiti se za franjevaštvo. Bilo je teško, čudno, zanimljivo, hrvački. Borio sam se s tim. Legnem spavati razmišljam o tome. Kako stojim za oltarom u habitu s misnicom na sebi, na ambonu držim prediku, kako se u Bosni kaže za propovijed. Osjećaj zadovoljstva koji se tada javljao, moram priznati da me plašio.
Zar sam ja dostojan naviještanje Onoga koji me stvorio, koji mi je dao život? 
Zar sam ja dostojan dijeliti tijelo Njegova Sina drugima?
Zar sam ja dostojan činiti pretvorbu iz običnog kruha i vina, u tijelo i krv Kristovu?
Zar sam Ga dostojan na takav način?

Tolika pitanja, odgovora nigdje.
Ostavio sam se da razmislim i sazrijem u pozivu. Sazrijevao sam godinama, nisam želio ići na prečac, isto tako ni s kim nisam želio pričati, ni od koga nisam želio tražiti savjet. Vjerojatno bi bilo krivo usmjereno, i  ne bi odlučio kako treba. Neki bi mi rekli; "idi, idi vjerujem da je to za tebe dok tako razmišljaš". Dok bi drugi možda rekli; "nemoj kuda ćeš tamo, imaj ženu, djecu, biti ćeš dobar otac i muž". Dok bi treći rekli; "gledaj, ja bi ti savjetovao da malo razmisliš, nije to laka odluka, ali poslušaj sebe, ti najbolje znaš". 
Niti jedan od tih odgovora mi ne bi pomogli, samo bih ušao u veću nedoumicu.

"Dan kada sam rekao DA!"

Taman je pala večer, osjećaj težine u prsima, teško dišem, srce lupa.
Nekoliko tjedana prije toga događaja sam se počeo moliti za ujkin zagovor kod Boga, ili kako ja volim zvati "glavnog i izvršnog direktora" 😄.
Prvo mi je krenulo lako na fakultetu, ispiti su se polagali faktički sami od sebe, meni nije bilo teško učiti, osjetio sam veliku zanimaciju za studij. Naravno, imao sam ju i ranije, ali poseban osjećaj me tada obuzeo. Razgovarajući s ujkom i traženja odgovora na sva moja pitanja osjećao sam sreću, zadovoljstvo, lakoću i ljubav. Iako sam, ali predivni osjećaji su me ispunili. Gledao bih prema nebu, i  na svako moje zašto, sam dobivao odgovore, kao da sam ih čuo, ali sam ih samo osjetio. Shvatio sam da je svaki pedalj moga života išao u smjeru službe za Gospodina. Svako razočaranje, svaki uspjeh, svaka tuga i žalost, svako davanje sebe za druge i povrede nanesene od drugih išle su prema Kristu. Svako moje loše ponašanje prema drugom, svaki moj krivi potez i težina koji bih nanio drugome bili su put prema iskupljenju, put prema Bogu. 
Večer, 3.11. 2017. kao i svaki dan idem na spavanje s razmišljanje, ali bilo je nešto drugačije. 
Osjećaj težine u prsima, teško dišem, srce lupa. 
Ne znam što se događa, strah me. Znam da mi kava ne smeta, nisam se preforsirao, nisam bio uplašen, a nešto mi ne da disati, nešto me guši. Prestaje. Ulazim u san.
Bum!
Naglo se ustajem, ostao sam bez zraka. Vraćam se nazad. Ulazim u san. 
Bum!
Naglo se ustajem, ostao sam bez zraka. Vraćam se nazad. Ulazim u san.
Bum!
Naglo ustajem, ostao sam bez zraka. Vraćam se nazad. Ulazim u san.
Sada se samo blago budim, i počinjem razgovarati s ujkom, s Bogom, Kristom. Razmišljam o tome, i dolazi mi u misao; -"Trebam samo reći DA".
Govorim DA, želim Gospode tamo kamo me ti šalješ. Želim ono što sam Te ranije tražio da mi ispuniš srce, da sam otvoren prema Tebi. Želim biti Tvoje oruđe za pomoć drugima i Tvoja snaga na zemlji, Tvoj borac. Želim da se po meni otkrivaš ljudima, da se po meni ostvaruješ. Želim drugima prenositi Tvoju Riječ.
Osjećaj lakoće i sreće, osjećaj zadovoljstva i blaženstva, osjećaj ljubavi i davanja. 
Zaspivam miran, odlazim u dubinu.

Svemu ovome je najviše odgovor dala Afrika, iskustvo stečeno tamo, i potreba tih ljudi.

Fra Marijan uskoro, a s Božjom pomoći misionar na najljepšem kontinentu, Afrika.

Bog Vas blagoslovio dragi moji, i neka vas prati zagovor mog ujke Vjeke, velikoga čovjeka, misionara i nasljednika Kristovog. 

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ruanda; tisuću brda, milijun osmijeha i dom Franjevaca

Siroma' čo'ek

Zašto baš u misije?