Utemeljitelj franjevačkog reda- Sv. Franjo Asiški- prvi dio

Da nije bilo svetoga Franje i njegovih snova o boljoj Crkvi i iskrenom življenju vjere, ne bi bilo danas ni nas franjevaca misionara. Zato ću donijeti tekst o sv. Franji, začetniku reda koji mi postaje život. 😊

Začetnik franjevačkog pokreta jest Franjo, sin trgovca Petra Bernardona, iz grada Asiza u srednjoj Italiji. U ranoj mladosti bio je pun snova o divnoj budućnosti. I njegov je otac također mnogo očekivao za svoga sina; od svoje troje djece najviše je volio njega i radio na tom da mu on bude nasljednik u trgovini, da bude još bogatiji i uspješniji trgovac nego on i da s vremenom dobije možda uglednu javnu službu u svom gradu. Sam Franjo zanosio se vojničkom slavom: biti vitez a onda, možda, postati i plemić.
To su razumljivi snovi gotovo svakog mladog čovjeka: biti priznat, moćan, biti i važiti kao junak, a bogatstvo treba da omogući slobodu i užitke. Ali, nekim čudnim djelovanjem, sve su se tri karijere o kojima su on i njegov otac sanjarili - trgovačka, viteška, činovnička - izjalovile.
Rodio se 1182. i proveo dječaštvo i prvu mladost, pored rada u očevoj prodavaonici, u veselim zabavama s drugovima, kojima se svojom ličnošću nametnuo kao vođa. Biti trgovac bilo mu je malo pa se priključio, g. 1202., svojim sugrađanima u nekom okršaju, u kojem se hrabro borio, ali - kako mu je četa doživjela poraz - bio je i sam zarobljen. Ostao je u tamnici više mjeseci a kad je izašao, obolio je i gotovo umro... Ta bolest bila je prilika da se po prvi put ozbiljno pozabavi osnovnim životnim pitanjem - "Zašto, čemu sam na svijetu?" Kao vjernik znao je odgovor na to pitanje kao i ono što bi on morao učiniti, ali se toga bojao. Stoga se on, ozdravivši, ponovo bacio u vrtlog zabava. Ali, u njemu se nešto promijenilo - misli koje su mu dolazile u bolesti kao da su sada tiho u njemu i dalje djelovale.


Pokušao je naći smirenje u novom cilju - da ponovo krene u vojsku. Možda će tamo steći slavu pa i plemstvo. Nabavio je konja i skupu opremu srednjovjekovnog ratnika, uzeo osobnog slugu i opskrbio se lijepim odijelom i novcem pa krenuo na bojište, prema jugu Italije. Otišao je samo dan hoda, do Spoleta, i na noćištu usnuo san, u kojem je čuo riječi: "Tko ti, Franjo, može više dati - gospodar ili sluga?" Kad je on na to odgovorio: "Pa, gospodar", glas je dalje nastavio: "Zašto onda tražiš slugu a ne gospodara?" Franjo je shvatio taj glas kao da mu govori Krist i upitao ga što treba da čini? Glas mu je rekao: "Vrati se kući!"
Mladi je ratnik poslušao, ne osvrćući se na ismijavanje rodnog grada. Sad je bio još zamišljeniji, pitajući se: "Što li to Bog, što Krist, od mene traži?" Često je razmišljao, zalazio u neku spilju, da bude sasvim sam sa sobom. Kao da se pitao: a tko je to moj bog? Slavu je već odbacio! Ostalo je bogatstvo, novac. I tu je došao do toga da se ne može ljubiti i novac i Boga. Već tada Franjo se odlučio za Boga i prigrlio siromaštvo, gospođu Bijedu (kako ju je zvao), kao nešto što ga vodi Bogu. Trebalo je to i na djelu pokazati, iskušati se, da vidi da možda sam sebi ne laže. Pošao je tako na hodočašće u Rim, razdao sav novac što ga je imao, pa čak i svoje lijepo odijelo razmijenio s nekim prosjakom za njegovo, i sam prosio s drugim prosjacima. Bila je to velika pobjeda i on je u sebi osjetio duboku radost, odrekao se slave i bogatstva, da bude Božji!
Ali, u njemu je ostala njegova sjetilnost. Hoće li ona biti preča nego Bog? Jednog je dana mogao i to provjeriti. Na cesti blizu Asiza naišao je na iznakažena jadnika - gubavca. Uzmaknuo je obuzet strahom i gađenjem. No tada mu je iskrsnulo pitanje: "Jesi li ili nisi za Boga? Sad pokaži na djelu!" Vratio se hrabro gubavcu, zagrlio ga, utisnuo mu nešto novca u sakatu ruku. Nastavio je tako i potražio druge gubavce i molio ih da mu oproste što su mu se ranije gadili te obećao ponovno dolaziti i pomagati im. Poljubio ih je u usta, darivao i otišao.
Onda je došlo do novog Božjeg "poteza" 24. veljače 1209., kad je Franji bilo oko 27 godina. Franjo je na misi čuo evanđelje o poslanju apostola: kako treba da navještaju kraljevstvo nebesko i da sa sobom ne nose ni novca, ni torbe, ni dvaju odijela, ni cipela, ni štapa (Mt 10,10). Franjo je zadrhtao od zanosa, jer mu je tu, kako mu se činilo, dat gotov program života i rada. Toga jutra nastao je franjevački pokret! Franjo je odmah odbacio cipele, pojas i ogrtač. Svoju je tuniku opasao užetom. Kasnije ga je zima prisilila da ipak nosi ogrtač (plašt). Počeo je propovijedati asiškom svijetu.
To je lako kazati, ali je za to trebalo goleme hrabrosti i poniznosti da se on, neškolovan, upusti u taj posao. Govor mu je bio jednostavan i kratak, a govorio je o Kristu, o manama i krepostima, o miru i ljubavi. Nastupao je bez grdnji i osuđivanja, bez deklamiranja, bez govorničkih ukrasa i trikova. Ipak je osvajao, jer je govorio, neposredno i iz srca, ono što je osjećao. A njegovo uvjerenje, njegov život i čar njegove ličnosti pridobivali su slušatelje.
Slijedeće godine već se jedanaest ljudi priključilo njemu, a potjecali su iz raznih slojeva. Željeli su živjeti zajedno s njim. On ih je primio, ali je tražio da ostave sve što imaju i da to dadnu siromasima, da nastoje prevladati svoje grijehe i mane i da budu poslušni onom tko bude na čelu njegove male zajednice, a bili su to naizmjence. Umjesto pravila, napisao im je nekoliko izreka iz evanđelja. Njegova živa riječ bila im je mjesto pisanih propisa.
Franjo nije želio osnovati red. Ionako je u kršćanskom svijetu već bilo mnogo samostana. To su bile čvrsto organizirane ustanove, u jakim zgradama, s velikim posjedima, svjetovi za sebe, ekonomski snažni i osigurani. Iako su bili vrlo zaslužni za širenje vjere, za promicanje kulture, iako su omogućivali pobožan život s Bogom, oni nisu bili ono što je Franjo želio i što je Bog, po njegovu uvjerenju, od njega tražio.
Franjo se nije zatvarao pred svijetom i od svijeta, nego je živio u svijetu. Nije se osiguravao ekonomski, jer je brigu za sebe i svoje prepuštao Bogu, koji se brine i za vrapce. Htio je, za razliku od ondašnjih redovnika, propovijedati svijetu Krista svojim životom prema evanđelju i svojim riječima.
Tako su Franjo i njegovi, g. 1209., otišli u Rim da zatraže odobrenje od Crkve da smiju upravo tako živjeti. Na preporuku asiškog biskupa primio ih je papa Inocent III. i - odbio im molbu. Mislio je da se radi o nekom novom i sumnjivom redu, a zar nema dosta postojećih? No, pod utjecajem nekog sna, u kojem je s grozom gledao kako se ruši majka rimskih crkava, lateranska bazilika, a podupire je da se ne sruši, upravo onaj siromašak kojem je odbio molbu, (ali sigurno - i po savjetu nekih kardinala), dozvao je ponovno Franju i dao mu usmeno odobrenje.
Franjo i njegova braća živjela su nakon toga u kolibama od šepera ili od ćerpiča oko male Gospine crkvice, zvane Porcijunkula (= Djelić) podno Asiza. Nju su mu darovali benediktinci. Tamo su molili, trapili se, odatle su odlazili na propovijedanje i tamo se vraćali. S vremenom su se Franjina braća namnožila, proširila su se i po drugim mjestima Italije pa je bilo potrebno i drugdje osnovati boravišta (loca), skromna kao i ono prvo. Već za deset godina njihov je broj premašio tri tisuće. U početku, u tom pokretu nije bilo nikakve organizacije, a sad ih je taj broj prisilio da misle na nju. Sastajali su se dvaput godišnje o Miholjdanu i o Duhovima) na opće kapitule kod Porcijunkule te se tu dogovarali. Tu su se g. 1217. i podijelili u pokrajine (provincije). Na čelo svake postavio je Franjo provincijalnog ministra (doslovno: pokrajinskog poslužitelja), da se brine za povjerenu braću. Da se bratstvo ne bi raspalo u pojedine pokrajine, postavio je jednog generalnog ministra (općeg poslužitelja), koji se imao brinuti za cjelinu.
Franjo je u evanđelju našao Kristov nalog da se evanđelje propovijeda svima. Stoga je uzeo križ i njime razdijelio svijet na četiri strane i u svaku poslao određen broj braće. To je bio početak širenja njegovog pokreta izvan Italije i početak njegovih misija. Braću je poslao u Portugal, Španjolsku, Francusku, Njemačku, Ugarsku i Siriju. Osnovane su nove provincije izvan Italije. Za sebe je odabrao Egipat pa je nekako živ prodro kroz bojne redove do egipatskog sultana Melek-El-Kamela, da mu pokaže Božji put i da ga nagovori da prijeđe u kršćansku vjeru. Franjina pojava i nastup duboko su se dojmili sultana, ali bi obraćenjem on - u najmanju ruku - izgubio prijestolje. To mu se nije dalo. Otpustio je Franju na častan način i dao mu dozvolu da pohodi sveta mjesta.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kako sam odlučio postati fratar?

Ruanda; tisuću brda, milijun osmijeha i dom Franjevaca

Siroma' čo'ek