"Jeste li osjetili gdje pripadate?"- Treći dio

"Jeste li osjetili gdje pripadate?"


Raspriča se ja, nema veze, vjerujem da vam nije dosadno. I tako stigli smo u Kivumu, sutra dan otišli u Ugandu, i onda su počele moje obaveze po koje sam došao. Do duše, nisam došao baš po te, ali Bože moj, čudni su putevi Gospodnji. Išao sam ja u školu, u vrtić, stalo mi auto pred granicom s Burundijem, razvalio Ivici kutijicu od tic-taca, umalo izgubio ključeve od auta, itd. Živopisna je Afrika, moja Ruanda.

Osjećaj koji sam dobio na početku, držao me cijelo vrijeme, ali posebno kada sam došao na grob svog ujke, ajme koji su to osjećaji, koja je to emocija. Evo da vam ispričam, u biti, samo ću vam zalijepiti sa svoje Facebook stranice, jer sam tamo otvorio svoje srce:

Fra Ivica me poslao da odnesem sestri čitanja za današnju misu. I dok sam se spuštao prema crkvi razmišljao sam o tome koliko sam sretan što sam ovdje, koliko mi je Bog dao milosti da dođem, koliko sam se nadao dolasku i upoznavanju svega onoga za što se ujko borio, i za što je na kraju dao život. Dolazim tako do sestre i dajem joj čitanja i nakon kraćeg razgovora ju molim da uđem u crkvu. Ona sva sretna (kakvi Afrikanci i jesu) govori da pođem s njom. Pritom me pita znam li tko je bio Vjeko. Kada sam joj rekao da mi je ujak, njezin se osmjeh pretvorio u polu bolni, ali sretan izraz lica. Kaže mi kako trebam biti ponosan na njega, na ono što je činio za one koje su svi napustili, i svoju ljubav ovjekovječio smrću. Živio je za druge i dao svoj život za njih. Dolazimo polako do vrata crkve, prvo osjećam trnce, pa sam se potpuno naježio, a kada sam prošao kroz vrata lavina emocija me pritišće, ne želim plakat, susprežem suze, ali su jednostavno jače od mene. Stajem ispred groba i plačem kao dijete. Sestra mi nakon 3 minute govori, velika je hrabrost tvoja što si ovako pokazao ono što osjećaš. Sjedim pored groba 20 minuta, a suze ne prestaju teći, sreća, tuga i bol su izmiješani, bore se za prevlast, a ja ih sve puštam, puštam da me pobjede. Razmišljam o onome o čemu sam razmišljao dok sam išao prema crkvi, samo dublje. Koliko sam ja dao drugima? Koliko sam puta samo povrijedio nekoga? Koliko sam puta izigrao nečije povjerenje? Koliko puta nisam bio tu za drugoga da dam utjehu, smiraj, ljubav, nadu u bolje danas i sutra? A on jest, on je sve to dao i još više. Spozna čovjek koliko je predan materijalnom, koliko je izgubljen u svijetu, koliko je jadan i mizeran, te traži sreću u površnim stvarima. Spoznao sam svoju izgubljenost u ovom jednom trenutku, u ovom čovjeku zvanom padiri Vjeko od svojih garonja.

Pronašao sam sebe tamo, shvatio da je ono što sam čekao 20. godina imalo svoj smisao, otići ću kad-tad, govorio bi svojim roditeljima, i jesam, otišao sam. Bio sam na tom mjestu na kojemu sam želio biti od svoje četvrte godine. Sada mi je jasno zašto je ujko govorio, ako ja odem tko će se brinuti za moje garonje. Zašto ih je toliko volio, zašto ih Ivica toliko voli. Zašto ih ja toliko volim.
Dragi prijatelji, pokušao sam ovaj tekst napraviti zanimljivim za vas, reći zašto sam otišao tamo, i na jedan šaljiv način opisati bol i tugu koju sam osjećao, i koju osjećam. Tako mi je lakše. Sada vam želim reći kako odlazim tamo sljedeće godine, ako Bog da da se sve odvije po planu, 9.11. 2018. letim za Kivumu. Još nešto, knjiga koju pišem izlazi na godinu, iskreno se nadam, jer sam promijenio koncept, i vjerujem kako će biti spremna. S toga, dragi čitaoče, obraćam se tebi, kao pojedincu. Slijedi svoje snove, slijedi ono što želiš bez obzira na sve i svakoga. Ja jesam, i dovelo me tamo gdje želim ostati zauvijek, u moju Afriku. Puna banana, avokada, marakuje, papaje, kivana, a povrh svega graha. Nepregledna pješčana polja, zasađene terase, tisuću brežuljaka, i milijuni osmjeha. Nigdje nije kao u mojoj Bosni, i mojoj Ruandi.

Kada dođeš tamo, dragi čitaoče, ili ćeš se vratiti, barem kao turist, ili se nećeš vratiti nikada. Ja hoću, ali ne kao turist, nego kao misionar, kao čovjek koji će biti na korist drugome, kao što je to bio moj ujko, kao što je to sada moj jaran Ivica. Skromni, samozatajni, plemeniti ljudi, kojima je drugi na prvom mjestu. Oni su moji junaci, oni su moji heroji.

Murabeho, komera! Marijan.



"Pored auta u kojem je moj ujko (Vjeko) ubijen. Sada ga vozi fra Ivica."



Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kako sam odlučio postati fratar?

Ruanda; tisuću brda, milijun osmijeha i dom Franjevaca

Siroma' čo'ek