Sudanska mučenica

Josephine Bakhita, rođena je u Sudanu 1869. godine, a umrla je u Italiji 8.2. 1947.

Da, da, znam, sve mi je jasno, ne trebate mi ništa govoriti 😁 Nije me bilo dugo, ali evo me, vratio sam se. Malo se radilo, malo se odmaralo, pisalo se nešto drugo. No, sada sam tu, opet. Danas ću vam reći koju riječ, točnije napisati koju riječ vezanu za Sudansku sveticu Josephine. Nadam se da ćete uživati u čitanju, priča je predivna i tužna, kako to inače bude s mučenicima.

Pa da počnemo, što mislite? 😇

Živjela je mirnim i sretnim životom, dok je nisu oteli arapski trgovci robljem. Bila je prisiljena prehodati 960 km, nasilno je preobraćena na islam i pet puta preprodana kao robinja. Od trauma je zaboravila svoje pravo ime pa je nazvana Bakhita, što na arapskom znači SRETNA. Bila je sve samo ne sretna, do tada, ali kasnije, e to ostavljam da vidite u nastavku. 

Služila je kod više obitelji, čiji su pripadnici bili okrutni prema njoj i svakodnevno su je tukli i zlostavljalo. Bila je na silu tetovirana i obilježena postupkom skarifikacije. Skarifikacija za one koji ne znaju znači žigosanje, odnosno utiskivanje određenog oblika vrućim željezom na tijelo. Tako da se to  nije dalo skloniti nikada. Idemo dalje. Bila je sluškinja kod žene nekog generala gdje je svakoga dana bila do krvi bičevana. Od posljedica toga bičevanja do kraja su joj života na tijelu ostala 144 ožiljka.

Dok je bila u Sudanu, talijanski diplomat Calisto Legnani otkupio ju je kao robinju, kako bi je oslobodio. Kad se Legnani morao vratiti u svoju zemlju, Bakhita je odlučila da ga prati i došla je do Genove, i grada Zianigo. Kada su je htjeli vratiti u Sudan, odbila je. u Zianginu je služila obitelji Michielo, a kasnije je došla živjeti među časne sestre Družbe Kćeri Milosrđa sv. Magdalene od Conossa u Veneciji, gdje je dobila prve sakramente katekumenata iz ruku venecijanskog biskupa, 9. siječnja 1890., a na krštenju je dobila ime Josefina, te 8. prosinca 1896., postala je časna sestra.

Josephine Bakhita se kao časna sestra istaknula, ne samo svojom pobožnosti i ljubavi prema Kristu i Euharistiji, nego i svojom pomoći za siromašne i najranjivije, tako da je prozvana od milja "Crna majka".

Umrla je u samostanu u mjestu Sciho, 1947. godine, u dobi od 78 godina. Njeni neoštećeni posmrtni ostatci pokopani su ispod oltara crkve i samostana. 

Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom 1992., godine i svetom u Rimu u listopadu 2000. godine. Dok je papa Benedikt XVI. spomenuo njezin život u enciklici "Spe slavi" govoreći o nadi.

Hvala vam za čitanje, ostajte mi u Miru i Dobru.




Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kako sam odlučio postati fratar?

Ruanda; tisuću brda, milijun osmijeha i dom Franjevaca

Siroma' čo'ek