Utemeljitelj franjevačkog reda- Sv. Franjo Asiški, drugi dio
Franjino bratstvo pretvara se u red i Franjina smrt
Već za Franjine odsutnosti iskrsnule su velike teškoće među njegovom braćom. Bilo je potrebno staviti neke čvršće propise u tu zajednicu, a da ona ipak ne izgubi pečat Franjina duha. Da se živi po evanđelju, ali sa što manje propisa i sa što više osobne slobode, sa što više poziva na ljubav. U tom poslu pomogao je Franji kardinal Hugolin, kasniji papa Grgur IX. Tako je, uz veliki napor, Franjo sastavio konačno pravilo od dvanaest poglavlja, koje je papa odobrio. Time je Franjino bratstvo ipak postalo crkveni red i, što dalje, sve će to više postajati.
Spomenuto putovanje, napori oko sastavljanja Pravila, bolesti, gotovo su uništile slabo Franjino tijelo. Obolio je na slezeni i jetri, patio ga je želudac, mučila ga malarija i bolest očiju (trahom), koje je zadobio dok je bio u Egiptu. Bolovi su bili veliki a primitivni načini ondašnjeg liječenja (paljenje usijanim željezom) učinili su njegovo stanje još gorim. Franjo je svoju muku podnosio strpljivo - u zajednici sa Spasiteljem. Kao da mu sve to nije bilo dovoljno, zamolio je Krista da mu dopusti osjetiti muke njegova raspeća. Bog mu je uslišio tu molbu i dao mu da osjeti one užasne bolove, iza kojih su mu na tijelu ostali znakovi svetih pet Isusovih rana. To je bio završni čin onoga pobjeđivanja samog sebe i potpunog predavanja Bogu i izljeva ljubavi prema njemu, što ga je započeo kao mladić u spilji kod Asiza.
Ostalo je još da umre. Junački je skupio sve svoje divovske duševne snage i u onim užasnim danima pred smrt izdigao se iznad boli i spjevao svoju "Pjesmu stvorenja", pjesmu zahvalnosti i radosti, kojoj na svijetu nema ravne. Preminuo je pri zalasku sunca 4. listopada 1226., u dobi od 44 godine.
Privlačnost Franjevačkog reda
Već u 13. stoljeću Franjevački red je narastao na više od 30.000 članova, ne brojeći tu II. red (sestre sv. Klare), ni III. (svjetovni) red. Zašto su ljudi tako hrpimice nagrnuli u ovaj red, jednostavan, siromašan, ekonomski nesiguran?
Sv. Franjo o svom Redu
Nakon razmatranja, Sv. Franjo je pao u zanos i kad se povratio iz njega rekao je svojoj braći (iza g. 1210):
Ohrabrite se, dragi moji, i veselite se u Gospodinu. Nemojte se žalostiti što nas ima prividno samo malo. Neka vas ne straši što smo ja i vi neuki, jer mi je uistinu Gospodin pokazao: Bog će dati da porastemo do velikog mnoštva, umnožit će nas i proširiti do granica Zemlje... Vidio sam mnoštvo ljudi koji žele obući naše odijelo i da s nama žive po pravilu svetog i sretnog redovničkog života. Vidio sam kako se ovamo skupljaju iz gotovo svakog naroda: dolaze Francuzi, žure se Španjolci, priključuju im se Nijemci i Englezi i grne ovamo golemo mnoštvo iz raznih drugih jezika . 1
(Thomas Celano: Leben und Wunder des hl. Franziskus von Assisi. Erste Lebensbeschreibung, Kap. XI. Werl/Westf. 1964.; Vita prima S. Francisci Assisiensis, Quaracchi 1926, str. 30-31.)
Ne govorimo ovdje o djelovanju milosti, jer je to ljudskom domišljanju sakriveno. Za života sv. Franje sigurno ih je privlačila kao magnet ličnost tog sveca: tako iskreno i tako junački predana Bogu, a onda tako mila, suosjećajna prema čovjeku i prema živim i neživim stvorovima. To djelovanje sigurno se nastavilo i poslije smrti u sjećanjima i anegdotama o njemu. Prvi članovi, iako je svaki bio izrazit pojedinac i ličnost za sebe, nosili su na sebi neke Franjine crte: štovanje Krista u njegovom ljudskom liku, jednostavnost, veselost i bezbrižnost, te istinske kršćanske kreposti poniznosti, dobrote i ljubavi, uz herojsko odricanje. Ukratko: svetost manjeg ili većeg stupnja. Red je bio izrazito demokratičan. Nije se gledalo kakvog je tko podrijetla i koliko mu je obrazovanje, nego spremnost - živjeti prema evanđelju. I ustrojstvo Reda bilo je dotad nečuveno ravnopravno, bez viših i nižih, nego svi između sebe braća. I taj bratski odnos privlačio je ljude, jer je ublažavao strogost pokore i teškoću neimaštine.
Razvoj Reda i podjele
Ali, velik broj članova donio je sa sobom i opasnosti i teškoće. Franjo je svojom ljubavlju i svojom svetošću bio orao, koji se zanosnim uzletom dizao sve više i više. Na njemu kao da se teret tijela, privlačenje k zemlji, nisu opažali. Kod drugih se, posebno onih koji nisu osobno poznavali Franju, ljudska slabost prije ili kasnije pokazala. Pokušali su letjeti, ali nije išlo, bili su previše teški pa ih je zemlja privlačila. Tako je došlo do toga da je bilo članova koji su nosili vanjsku oznaku franjevca, ali su vrlo malo sličili sv. Franji.
To se pokazalo uvijek iznova u razvoju Reda. Bilo je revne braće, koja su htjela vjerno slijediti Franju, vršiti njegovo Pravilo bez olakšica i bez tumačenja koja bi ga obezvrijedila pa su se smatrali obvezanima vršiti i njegovu Oporuku. Neki su u tom i pretjerali pa su nazvani "duhovnjacima". Drugi su smatrali da je Pravilo, takvo kakvo je, običnim ljudima nemoguće provoditi u život.2
Te napetosti i sukobi u Redu produžili su se i kasnije, u 14., 15. i 16. stoljeću, jer su neki naginjali ublažavanju strogosti i bili za život u velikim samostanima s određenim posjedima a drugi za vjerno opsluživanje Pravila, bez trikova raznih tumačitelja i bez olakšavanja. Ovi su prozvani opslužiteljima (opservantima), a oni prvi konventualcima (samostancima). Veliki zastupnici "opslužiteljstva" bili su sveci Bernardin Sijenski, Ivan Kapistran, Jakov Markijski i Albert iz Sarteana. Oni su htjeli bliskost Franjinu idealu, ali nisu nikako željeli raskid i cijepanje Reda. Da bi život za jedne i za druge bio nekako moguć, opservanti su dobili svoje odijeljene samostane i posebne poglavare, a samo im je opći poglavar (generalni ministar) bio zajednički s konventualcima. Takvo stanje, očito, nije moglo dugo potrajati pa je papa Leon X. g. 1517. potpuno odijelio opservante od konventualaca.
No i kod opservanata znao je zanos popustiti pa su se onda ponovo pojavljivale nove struje, tako npr. u Italiji koncem 15. i u 16. st. reformirani, koji su zaveli silnu strogost, ali su ipak općom upravom ostali vezani s opservantima. U Španjolskoj su se pojavili vrlo strogi bosonogi franjevci sv. Petra Alkantarskog, u Francuskoj rekolekti i drugdje drugi. Poseban red nastao je od opservanata i konventualaca u 16. st. Bili su nazvani kapucinima i nastavili su vrlo uspješno djelovati sve do danas. U ovom prikazu ispuštamo manje važne pojave.
Papa Leon XIII. ponovo je objedinio g. 1897. iscjepkani franjevački prvi red i priznao kao zasebne skupine samo tri: opservante, konventualce i kapucine.
Djelovanje Franjevačkog reda
Unatoč ovim unutarnjim borbama, koje su se uglavnom vodile oko opsluživanja siromaštva, djelovanje Reda bilo je i snažno i vrlo korisno. Naravno, ovdje iznosimo samo najvažnije stvari.
a) To su najprije unutarnje misije: obraćanje kršćanskog puka, koji je nerijetko zanemario svoj vjerski život i odao se manama: mržnji, oholosti, svađama, a vodeći krugovi nepravdi i raskalašenom životu. U svakom stoljeću (a osobito u 15.) nastupali su apostolski nadahnuti franjevci i vraćali ljude kršćanstvu. Napomenimo barem neke: velikog sv. Antu Padovanskog iz XIII. st., milog i duhovitog sv. Bernardina Sijenskog, sv. Ivana Kapistrana i sv. Jakova Markijskog iz XV. st. između stotina i tisuća drugih. To su bili ljudi koji su vraćali svijet Bogu, a brinuli se i za mir i dostojanstvo čovjeka, ne samo u moralnom nego i u materijalnom pogledu. Oni su otvorili prve kreditne kuće (montes pietatis) da zaštite ljude od lihvara!
b) Tu su zatim sjajne franjevačke izvanjske misije. Ovdje možemo spomenuti samo najvažnije: Kinu i daleki Istok, kamo su franjevci prodrli već u 13. st. Među njima se ističe osobito Ivan iz Montekorvina, koji je i misu već tada govorio na kineskom i sam pripremao domaće misionare da nastave njegov rad, i mnogi drugi za njim. Uz Kinu, zašli su i u Japan, na Filipine, Indiju, Perziju, Mongoliju, Afriku.
Blistavo poglavlje franjevačkog djelovanja predstavljaju i američke misije, koje su oni neumorno i trajno držali. Spominjem samo Srednju Ameriku, a osobito Meksiko, zatim Čile, Peru, Ekvador, Argentinu, Boliviju, Brazil i napokon Sjevernu Ameriku, gdje se najviše ističe Kalifornija. Tu i danas imena gradova svjedoče da su ih osnovali franjevci: San Francisco, Santa Clara, San Bernardino, Sacramento, Santa Fe, San Antonio, Los Angeles. Njihovo je značenje tamo ne samo vjersko (jer su učinili kršćanskima te krajeve), nego i humano, jer su pružali urođenicima i kulturu i štitili ih pred bezdušnim djelovanjem konkviskadorske vojske, a kasnije od sebičnih činovnika, osnivali uzorne upravne jedinice (reducciones). Kalifornija je svoju zahvalnost tim ljudima izrazila tako što je u dvoranu kipova na Kapitolu u Washingtonu stavila fra Junipera Serra među ostale američke junake i zaslužne muževe. Oni su upoznali zapadni svijet po prvi put s mnogim otkrićima, o kojima bijelci nisu ništa znali (npr. o Niagari - fra Louis Hennepin), isto onako kao što su franjevački misionari prije Marka Pola upoznali Europu s Kinom.
Izvanredne zasluge stekli su franjevci za kršćanske svetinje u Svetoj zemlji. Svojim fermanom egipatski kalif Bibais II. dopustio je g. 1309. "redovnicima od konopca", i to samo njima, da borave kod sv. groba u Jeruzalemu i u Betlehemu. Robert Anjou i žena mu Sancia Napuljska kupili su g. 1333. za golemu svotu sv. grob i Blagovalište, dali ih u pravni posjed franjevcima i obećali da će u Jeruzalemu i Betlehemu uzdržavati dvanaest redovnika. Unatoč tim pravnim odredbama franjevci su ovdje, i u 14. st. i kasnije, morali trpjeti brojna nasilja, otimanja, iznuđivanja, progonstva i ubijanja, ali su se održali sve do našeg vremena.
c) Iako je sam Franjo bio neobrazovan, i premda prvotni smjer u Redu nije pogodovao studiju, još za života sv. Franje, a pogotovo kasnije, tijekom 13. i 14. stoljeća, zablistali su franjevci i na području školstva i stekli, zajedno s dominikancima, najveći ugled na sveučilištima - Parizu, Oxfordu, Kölnu i na mnogim drugim školskim središtima. Dovoljno je spomenuti četiri blistava predstavnika: sv. Bonaventuru, Rogera Bacona, Ivana Duns Scota i Rajmunda Lulskog, da se vidi kako su osvojili same vrhunce u filozofiji, teologiji i znanostima svoga doba. Oni su se nadahnjivali onim što je za Franju i njegov Red značajno: ulogom Kristovom u svijetu, postavljajući ga u samo žarište svijeta, i naglašavali su prvenstveno mjesto ljubavi i volje u čovjekovom životu, u životu svake osobe pa i u životu Božjem. Bili su prožeti ljubavlju i prema stvorenim stvarima. Sv. Bono je bio, po svom mističnom zanosu za Krista, kao neki novi sv. Franjo, ali je u sebi nosio ono čega sv. Franjo nije imao: duboko obrazovanje i sposobnost organizatora. Ivan Duns Scot najdublji je mislilac među srednjovjekovnim filozofima i teolozima. Da nije suviše kratko živio (samo 43 godine), vjerojatno bi ostvario i veliku sintezu srednjovjekovne misli. Roger Bacon je sjajni preteča kasnijeg znanstvenog shvaćanja i osvajanja svijeta, neke vrste Leonardo svog vremena. A Rajmund Lulski je mislilac koji je strastveno zanesen naumom da sve privede Bogu i Kristu, pri čemu je ujedinjavao mišljenje i djelovanje.
Primjedbe
Objavi komentar