Zašto baš u misije?

Evo me i danas. Nije mi dosadno, nego sam jednostavno počeo promišljati što bih mogao pisati. Volim pisati. Volim ljudima donositi nešto novo. Volim ljude poučiti nečemu. No ovo neće biti poučavanje, nego više svjedočenje o pozivu.

Kao što možete pročitati u ranijem tekstu koji sam objavio kako sam odlučio postati fratar, sada ću reći zašto baš u misije.

Put mi je sličan putu pokojnog ujke, fra Vjeke, ali i fra Ivičinom putu, što nisam znao dok nisam prije kojih 7 godina prvi puta pročitao knjigu Naš čo'ek u Africi

Od malih nogu bio sam osjetljiv na ono što se kaže, nepravdu u svijetu. Zašto pojedinci koji ne rade ništa imaju velike novce, dok drugi koji se ubijaju od posla imaju jedva da spoje kraj s krajem, a često ni to. Tako sam želio nešto promijeniti u svijetu, kada već nisam imao priliku u svojoj domovini. S druge strane kada bi se spomenula riječ misionar, sebe bih zamišljao kao jednoga. Kada bi se skupljalo u župi za misionare i njihove potrebe, skupljao bih ranije novac da imam što više za dati. Ali najveća misao kada bi se reklo misionar, bio je ujko, njegov lik. On je za mene bio pojam misionara, kao i za mnoge misionare koji su to bili prije, a i sada nakon njega. Čovjek koji je na dva tri mjesta bio odjednom, ma koliko to zvučalo nemoguće. Ono što drugi ne bi stizali za dva, tri dana posla, on bi uradio to za dan, i još bi mu ostalo vremena da započne nešto novo. 

Tako je u meni rasla želja da postanem misionar, navjestitelj Riječi Božje koje su mnogi željni. Iako je danas to u svijetu demode i često osuđivano i zastarjelo. Mnogi smatraju i gledaju na to s podsmjehom, ali je više onih koji cijene takav način života, i takav duhovni post. Biti misionar je za mene uvijek bila plemenita služba. Ima li veće sreće nego da vas netko gleda kao iskrenu osobu koja iskreno želi pomoći? Smatram da nema. Ljubav se ljubavlju vraća, i jače od toga nema. Kada kažu kada nam život zatvori jedna vrata, Bog otvori prozor. Tama ne može pobijediti koliko god se trudila. Kada ste u mraku i upalite šibicu, mrak nestaje. Tako je i sa mnom i mojom željom.

Naišao sam na mnoge nedaće i podmetanje nogu, ali nisam stajao, uporno sam tražio taj prozorčić koji Bog otvara onima koji ga slijede. Došao sam na svoje prihvativši poziv, spominjanjem fra Vjeke bilo gdje vrata bi se otvarala, ne samo prozori. Svojim zalaganjem za ljude bilo gdje pokazao sam volju za djelovanjem, i da mi ništa nije teško. Prelazio bih pješice puteve koje bi netko izbjegavao i automobilom. Spremnost na žrtvu. Glavna odlika misionara. 

Da bi netko bio iskren misionar i želio iskreno služiti ljudima ne smije biti pun planova. Smije biti  pun ideja i planova kada učini nešto, ali doći s nečim gotovim i to svim silama pokušati provesti, te uvidi da ne ide, onda zaobada poput ovna i ošine glavom u drvo. Nakon čega se najčešće povuče. Tome shodno, biti otvorena srca i poći u takav život da nas vodi Božja milost, ne naša pamet, koja zakaže. 

Moja odluka je ta, da ne bih bio ono što želim ako ostanem ovdje. Želim biti fratar, Božji kanal prema ljudima, ali želim živjeti misijsko poslanje Crkve, slijediti svetoga Franju. Svim srcem želim naviještati Radosnu vijest Evanđelja, stvarati tamo gdje mnogi misle da je nemoguće, činiti ono što mnogi misle da je nemoguće. Da ostanem u Bosni ili Hrvatskoj, ne bih bio potpun, ne bih vršio ono poslanje koje gori u meni od 5-e godine života. 

S toga želim da svi slijedite svoje srce, da idete prema onome što vi želite, ne drugi, jer će vas cijeniti zbog želje i dokazivanja. Budite ispravni u svojim odlukama, ne prednjačite, nego hodajte usporedno s onima koji su uz vas. Tako ću i ja s Božjom pomoći hoditi s narodom kojem budem poslan. 



Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kako sam odlučio postati fratar?

Ruanda; tisuću brda, milijun osmijeha i dom Franjevaca

Siroma' čo'ek