Ruanda; tisuću brda, milijun osmijeha i dom Franjevaca

Dragi i mili moji, ovo je tekst koji sam objavio u siječanjskom broju Vjesnika. Tamo je naravno korigiran, a budući da vi znate kako mi je Vjeko ujak, ne u smislu franjevca, nego rodbinske veze, prema tome nećete imati problema s čitanjem.

Nadam se da će te uživati u čitanju, i slobodno ostavite koji komentar. 😊

            Svi gradovi, kako god to bilo i zvučalo, dosta nalikuju jedan na drugi, posebice u Europi. Bila to Bratislava, Beč ili London, mnogo zgrada i betona, te poneki parkić za šetnju. Svaki grad, svaka država ima svoju dušu bez daljnjega, svaki ima svoje dragocjenosti i ljepote kojima se divimo i s užitkom promatramo. Urbane sredine, zagušljiv zrak, smrknuta i nasmijana lica, ljudi u žurbi i oni koji imaju više vremena. Sve je to svakodnevica u mnogim gradovima, no tako nije s Afrikom, a napose Ruandom.
            O Ruandi
            Ruanda se nalazi na 1 500 m nadmorske visine, mnogi je nazivaju Afrička Švicarska iz jednog jednostavnog razloga, brdovita je. Njezino glavno obilježje je tisuću brežuljaka, a svaki brežuljak ima svoje ime. Nije ni čudno što ju je jedan naš misionar nazvao drugom Bosnom, drugom domovinom samo malo siromašnijom. Na jednom od tih brežuljaka nalazi se i glavni grad Ruande, Kigali. Broj stanovnika je jako velik u odnosu na njezinu površinu koja je 27 tisuća km2, upola manja od Bosne i Hrvatske. Na tih 27 tisuća km2 nalazi se oko 13 milijuna ljudi. Šetajući se Kigalijem možete se lako izgubiti zbog njegove živopisnosti, mnoge tržnice i ljudi pored ceste koji prodaju svoje proizvode privlače vas sa svojom pristupačnosti. Prolazeći kroz labirinte tržnica širi se miris Afrike i obasuti ste živopisnim bojama koje krase taj kontinent. Osmjeh dolazi sa svakog kraja, sa svakog štanda i to im je tajna za prodaju svojih proizvoda. Teško će te nešto kupiti  bez cjenkanja, oni su majstori u tome i uvrijede se u koliko netko prihvati početnu cijenu jer uživaju u dogovoru. S Ruanđanima se oko svega da dogovoriti, nije onaj princip ako ne može drugačije onda ćemo pošteno, kod njih je uvijek pošteno. Meni su dali nadimak master of bargaining, što znači prvak u cjenkanju.
            Drugo što privlači u toj malenoj Afričkoj zemlji jesu nacionalni parkovi, ima ih tri. Prvi je nacionalni park vulkana u visočju Virunga. Jedino svjetsko stanište planinskih gorila, jedne od najugroženijih životinja na zemlji. Planinskih gorila nema u zoološkim vrtovima (pojedini zoološki vrtovi imaju nizinske gorile), a najveći dio tih prekrasnih životinja boravi upravo na ruandskoj strani ugaslih vulkana. Drugi nacionalni park je Akagera, safari. Smješten na krajnjem sjeveroistoku zemlje, uz granicu s Tanzanijom. Tamo možete vidjeti mnoge vrste antilopa, zebre, žirafe, vodenkonje i mnoge vrste ptica. Odmor za dušu, oči, srce i um. Ujedno je i jedini safari u Ruandi. Treći nacionalni park je Nyungwe Forest. Smješten je na jugoistoku Ruande, kod granice s Burundijem, najsiromašnijoj zemlji Afrike, ali i svijeta. Jedno od najljepših mjesta centralne Afrike, smješten između dviju rijeka Kongo i Nil, a na samoj granici s Kongom u sklopu Kišne šume, nalazi se jezero Kivu. Predivno jezero, kada ga ugledate zaključite da kod nas takvo jezero nazovete more. Kada posjetite ovaj nacionalni park vidjeti će te mnoge vrste ptica, sisavaca od kojih su najzamjetnije čimpanze, leptire jarkih i predivnih boja koje ostavljaju bez daha. Uz to sve nalaze se predivni vodopadi čiji vas osjećaj divljenja ne napušta dugo vremena. Zemlja koja nudi puno, zemlja koja pokazuje svaku čar Afrike na predivan način.
                        Nakon ovih uvodnih riječi uveo bih vas u svoj svijet, svijet u kojem sam ja živio, i u kojem sam se našao, a o kojemu sam sanjao dugi niz godina.
            Odlazim u san!
            Zaputio sam se u Ruandu 21. srpnja 2017. godine bez mnogo očekivanja, otvorena srca i prepun iščekivanja od te male, ali prekrasne države. Finalno odredište bilo je Kivumu, maleno selo udaljeno svega 50-ak kilometara od glavnog grada Kigalija. Nalazi se u kantonu Ruhengeri, biskupija Cyeza. Prvi veći grad u blizini sela Kivumu jest nekadašnja Gitarama, današnja Muhanga. Broj stanovnika sela Kivumu je 35 000, od čega je 80% mlađe od dvadeset i pet godina.
            Čovjek koji je glavni i odgovorni za te ljude jest fra Ivica Perić, bosanski franjevac rodom iz Lepenice, mjesto u blizini Kiseljaka. Čovjek pun života i elana, daje sebe za cijelu zajednicu, čovjek za kojega se može reći da ima deset ruku. Jednom sam mu prilikom rekao: Ivice da svijetliš u tebe se ne bi moglo gledati. Vjerujte mi kada to kažem, a to potvrđuje i knjiga „Naš čo'ek u Africi“ koju je napisao Željko Garmaz. Rečenica koju je rekao: "Djeci dajem hranu i knjige, a ona meni svoju ljubav", mislim da sve govori, dokaz da čovjek može živjeti od čiste ljubavi. Ljubav koju ta djeca daju osjetio sam i sam. Dolaskom u obdanište i svojim veseljem popravljaju život, ne samo dan. Zamislite samo njih stotinjak koji skakuću u mjestu od sreće kada vas vide, i gledaju u vas kao svoga heroja, to je ono što fra Ivica proživljava svaki dan, a ja sam proživljavao mjesec dana. Naravno, ne mogu se uspoređivati s takvim velikim čovjekom koji je nesebičan u svome davanju već 27 godina koje provodi u Africi. Prvo vrijeme, prvih 13 godina proveo je u župi Rushoka, Uganda, nakon ubojstva fra Vjeke Ćurića traži premještaj u župu Kivumu gdje djeluje od 2003. godine. Fra Ivica je jako skroman čovjek koji se ne voli i ne želi hvaliti svojim djelima, nego usputno kroz priču spomene neki događaj koji mu je obilježio život u Africi. Čovjek koji je britak na jeziku, iskren i kaže što misli, bez trunke zloće. Ne voli ljude koji dođu prepuni ideja i pokušaja realizacije i mijenjanja ondašnjeg stanovništva. Jer upravo takvi po svom dolasku ne vide ljude i djecu koji su potrebiti nego nepismene majmune. Ako mu se postavi pitanje je li mu nedostaje domovina, on jednostavno odgovori da o tome ne razmišlja previše jer je Kivumu njegov život, njegov dom i da tamo radi i služi za Boga i čovjeka. U što sam se i sam više puta uvjerio.
            Kako žive ljudi u Ruandi?
            Fra Ivica je u jednom svom članku rekao kada dođe u svoju BiH ili Hrvatsku čuje o krizi, pričaju o teškim vremenima, a s druge strane nose markiranu odjeću, skupocjene telefone i ručne satove. Istina, teško je i ovdje ljudima živjeti ali je to stvar navike. Naviklo se da se ima za sve, da se može priuštiti što god oči vide i srce poželi. Sada je došlo vrijeme kada se treba suzdržati od nečega.
            Ljudi u Ruandi nisu nikada tako živjeli niti tako žive. Mnogo njih zaradi tek jedan dolar za rad od 12 sati. Jedva šest kuna za čitav dan. Dobro ste vidjeli i pročitali. Jesu li ti ljudi žalosni, razočarani u život, izgubljeni? Nisu, nisu jer su sretni što su od njih mnogih oni uspjeli dobiti taj posao i dobili mogućnost zaraditi za sebe i svoju obitelj. To su primjerice poslovi okopavanja vrta najčešće iz jednog razloga jer su većinsko stanovništvo zemljoradnici. Oni koji imaju svoje rade čitav dan na svome, znoje se čitav dan kako bi imali koju papriku uz kruh za pojesti. U prilog im ide vrijeme, svaka tri mjeseca izmjenjuje se sušna i kišna sezona, temperature su od 16 stupnjeva noću, do 28 stupnjeva danju. Idealno za poljoprivredu. Dan i noć traju 12 sati, a oni tih svijetlih sati rade na polju. Pojedini imaju tu sreću da im usjevi budu vrlo uspješni pa mali višak koji im ostane nose na lokalnu tržnicu koja se održava svakoga četvrtka i tamo prodaju svoje proizvode. Mnogi više vole trampu jer nemaju novca da kupe neki proizvod, a čokolada ili bombon im je misaona imenica. Upravo sada dolazimo do problema novca, iako problema tu nema jer nema niti novca. Naravno kao i svugdje ima onih sretnijih koji si mogu priuštiti koji komad odjeće, ili malo mesa kako bi napravili bolji ručak. Isto tako ima i onih koji žive vrlo kvalitetno, oni su u glavnom gradu Ruande, rade u državnim ustanovama, ali to je velika manjina. Oni si mogu kupiti stan i auto. Dok na žalost velika većina stanovnika Ruande živi da na tržnici zaradi pokoji franak kako bi djetetu kupili gumene kineske japanke.
            Zahvaljujući fra Ivici mnoga djeca mjesta Kivumu ima jedan obrok dnevno u sklopu škole. To je jedan od njegovih pametnih poteza što se tiče školovanja. Djeca većinom dolaze u školu i obrazuju se poradi obroka. Možemo reći kako je to njihova plaća što idu na nastavu. Isto tako kroz školovanje, fra Ivica ih uči kako da se bore sami za sebe, na koji način da zarade novac, da ne čekaju kako on kaže „milost s Neba“. Školovanje u Ruandi, a i Africi svakako je veliki bonus, iako na žalost većina djece koja završe školu u centru Otac Vjeko odlaze izvan granica Ruande. Zašto odlaze? Iz jednostavnog razloga, ili nemaju koga da ostanu tu, nemaju tvrtku u kojoj bi radili, ili su prekvalificirani i plaća im je niska. Zbog egzistencije napuštaju svoju rodnu državu, grad, selo i odlaze u nepoznato. Uvidjeli ste da je isto kao i kod nas. Samo što kod njih postoji ta razlika jer nemaju televiziju, internet i sva čuda tehnike koja mi imamo. Iz tog razloga oni odlaze doslovno u nepoznato, odlaze u nesigurnu budućnost, ali sa stečenim znanjem osiguravaju si koliko toliko kvalitetan život.
            Tko je fra Vjeko Ćurić?
Spomenuo sam fra Vjeku Ćurića. Bosanski fratar i danas ga se naziva i mučenikom. Fra Vjeko je rođen u Lupoglavu, župa Osova pored Žepča. Svoj svećenički poziv je osjetio još kao dječak. Jedan od njegovih, možemo ih nazvati, modus operandija jest prilikom zvona u podne odlazio bi se zahvaliti Gospi za sve što ima. U župi Osova se gaji velika Marijanska pobožnost koju je fra Vjeko prihvaćao svim srcem. Svi su u obitelji znali kako će otići u svećenike jer je kao mali znao organizirati svoju misu kada bi majka Ana otišla iz kuće. On bi  poredao svoju braću i sestru, na stolić bi stavio bijelu plahtu, i to bi simboliziralo oltar. Znao je cijeli obred na pamet tako da bi on vodio misu, a braća i sestra bi odgovarali. Umjesto pričesti, ako bi bili dobri podijeli bi im po bombonu. Kada bi „misa“ završila poslao bi ih da obave ono što im je mama naredila. Tako je fra Vjeko rasta i otišao u novicijat u Visokom kao i franjevačku gimnaziju u istom gradu, te nakon toga franjevačku teologiju u Sarajevu. Prije završetka studija je tražio da mu se ubrza proces završetka studija, primanja trajnih zavjeta i svečanih savjeta, te đakonat i ređenje ubrza kako bi otišao u misije. Odlazi nakon mlade mise u Pariz na učenje francuskoga jezika i Afričke kulture, te iste godine putuje u Ruandu. Od samog dolaska do njegova ubojstva djeluje za Boga i ljude. Tome svjedoči i činjenica da je bio jedini fratar koji je ostao uz svoje „garonje“ kako ih je od milja zvao, za vrijeme genocida. Učinio je mnoga dobra djela, napravio je mnoge kuće isto tako i obnovio nakon rata, izgradio crkvu, školu i samostan, uredio terase za sadnju agrarnih kultura, svakodnevno pastoralno djelovao. No nije samo ostao ograničen na svoju župu, postao je upravitelj Caritasa biskupije, zatvor uzeo pod svoje i pomagao cijelu biskupiju. Pomagao je oba plemena, Hutu i Tutsi, njegova ne djeljiva ljubav prema jednima i drugima nije imala kraja. Mnogima je to smetalo, smetalo im je što nije imao svoje miljenike, što nikoga nije odabrao. Davao je sve od sebe da se ta dva plemena pomire, da prestanu napetosti i svaki dan je proživljavao bol i strahote rata sa svojim ljudima. Spasio je stotine tisuća života, i zato se ne slažem s nadimkom Afrički Oscar Schindler. Iz razloga što je spasio mnogo više ljudi, naravno svaki je život dragocjen, ali Vjeko treba ostati Vjeko, ne treba se stavljati usporedba s drugim velikim osobama povijesti. No sva ta dobra djela su ostala zavijena u crno kada je skončao ovaj zemaljski život. Ne samo djela, nego i ljudi koji su ostali za njim, koji i danas žaluju, kojima i danas nedostaje. Ubijen je 31. siječanj 1998. godine u svom terencu u kojem je tolike ljude prevezao u granične zemlje; Burundi, Uganda, DR Kongo. Čuvao je svoje ljude do kraja, i njegova rečenica prije rata koju je rekao, ostajem ovdje iako znam da će me moji doći glave. Nitko nije znao koji su njegovi, jer se davao i za jedne i za druge, i za Hutue i za Tutsije. Ubijen je tako kako je rekao, ubijen je za dana u 16h, u centru grada Kigalija, pogođen sa sedam hitaca iz pištolja završava svoj ovozemaljski život i odlazi kao veliki čovjek i sluga Gospodinov. Sam papa Ivan Pavao II, sljedeći dan na angelikumu je spomenuo fra Vjeku Ćurića i rekao kako je još jedna osoba pridana popisu misionara koji su dali svoj život za Krista i ljude koje je svim srcem volio. Čeka se na postupak beatifikacije fra Vjeke Ćurića, bosanskog fratra i mučenika. Njegova smrt bila je žrtva pomirnica dvaju plemena zaraćenih desetljećima.
Na žalost do danas smrt fra Vjeke je ostala misterijom. Nije pronađen krivac koji je učinio to zlodjelo. No u jedno sam siguran, Vjeko bi oprostio da je ostao živ. Iz jednog jednostavnog razloga, čovjek pun života, ljubavi za druge, osjećaja za potrebite i čovjek pun suosjećanja.
Iskustvo susreta s pokojnim ujkom
            Fra Vjeko je utjecao na moj život svojim životom, svojim likom i djelom, svojim načinom življenja. Odlaskom u njegovo posljednje počivalište, u Kivumu i dolaskom na sami grob uhvatili su me osjećaji kakvi se ne opisuju lako, a još rjeđe doživljavaju. Osjećaji koji su izmiješani ali toliko prožeti jedni drugima. Snaga života i malenost pred smrću, duhovna jakost i tjelesna slabost, život vječni i ovozemaljska propadljivost. Toliko se prožimaju, a toliko su kontradiktorni. Shvatio sam njihovu puninu na grobu jednog malog čovjeka iz Bosne, fra Vjeke Ćurića, ljubitelja ljudi i Gospodina.
            Vjerujem kako je upravo on moj najveći zagovornik kod Svevišnjega i zašto sam tu gdje jesam. Vjerujem kako je upravo on zaslužan za svaki osmjeh koji sam susreo, a ne mogu niti zamisliti kakvi su osmjesi bili u njegovoj blizini. Čovjek koji nije skidao osmjeh s lica i širio radost na svakom koraku. Vjerujem kako je njegov zagovor pomogao meni u donošenju odluke da nastavim njegovim koracima, da pristupim redu Manje Braće i djelujem po Božjem poslanju po kojemu je i on djelovao.  Da djelujem kao što danas djeluju mnogi misionari, napose moj drugi ćaća fra Ivica, te fra Miro Babić i fra Ivica Vrbić. Ti su ljudi živući heroji, ti su ljudi stvarni heroji i želim biti poput njih.

            Umjesto zaključka!
            Želim završiti ovaj tekst sa zahvalom svom profesoru Borisu Vuliću koji mi je zamolio da napišem svoje iskustvo Afrike i djelovanja tamo. Isto tako svojim roditeljima i sestri koji me u svakoj odluci podržavaju i daju svoj blagoslov.
Za kraj ostavljam jedan citat koji se nalazi u knjizi Ignacija Sanne Na strani čovjeka-Crkva i ljudske vrijednosti, te retkom Lukina evanđelja.
"Svaka je domovina strana zemlja, i svaka je strana zemlja domovina, te dokle se živi i hoda, voli i ljubi, sve dotle se traži domovina. Tko je uvjeren da je domovina mjesto njegova rođenja, ne miče se, ne hoda, ne traži, već ili se zaustavlja ili se vraća natrag. Ali tko je uvjeren da je grad u kojem se treba nastaniti od čvrstih temelja, tko želi tražiti bolju domovinu, taj ide i hodočasti dok ne pronađe počinak u samome miru Božjem."
Ovaj citat mogu prereći na način i svoga poziva, ali i mjesto gdje želim biti, živjeti i djelovati. Upravo sam tamo, u Africi, pronašao svoju domovinu, svoje mjesto pod zvijezdama, i svoj mir u Bogu. Koliko samo jedno iskustvo može odlučiti ono o čemu se razmišlja godinama, koliko su putevi Božji nevjerojatni i nepredvidivi da daju tako jednostavan odgovor, na tako teško pitanje. Odgovor koji glasi: Da! Želim, idem tamo gdje me Ti šalješ!
Luka u svom evanđelju kaže: "Žetva je velika, a poslenika je malo. Molite se zato gospodaru žetve, da pošalje poslenike u žetvu svoju!" (Lk 10,2). Postajem jedan od radnika, jedan od poslanih, jedan od onih koji će živjeti ono što uči. Ujko na svemu ti hvala, divan je osjećaj znati da sam rodbinski vezan s takvom osobom.
Pax et bonum prijatelji moji, Imana agushe umugisha, što znači Bog vas blagoslovio.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kako sam odlučio postati fratar?

Siroma' čo'ek