Ruanda; tisuću brda, milijun osmijeha i dom Franjevaca
Dragi i mili moji, ovo je tekst koji sam objavio u siječanjskom broju Vjesnika. Tamo je naravno korigiran, a budući da vi znate kako mi je Vjeko ujak, ne u smislu franjevca, nego rodbinske veze, prema tome nećete imati problema s čitanjem.
Nadam se da će te uživati u čitanju, i slobodno ostavite koji komentar. 😊
Svi gradovi, kako
god to bilo i zvučalo, dosta nalikuju jedan na drugi, posebice u Europi. Bila
to Bratislava, Beč ili London, mnogo zgrada i betona, te poneki parkić za
šetnju. Svaki grad, svaka država ima svoju dušu bez daljnjega, svaki ima svoje
dragocjenosti i ljepote kojima se divimo i s užitkom promatramo. Urbane
sredine, zagušljiv zrak, smrknuta i nasmijana lica, ljudi u žurbi i oni koji
imaju više vremena. Sve je to svakodnevica u mnogim gradovima, no tako nije s
Afrikom, a napose Ruandom.
O Ruandi
Ruanda
se nalazi na 1 500 m nadmorske visine, mnogi je nazivaju Afrička Švicarska iz
jednog jednostavnog razloga, brdovita je. Njezino glavno obilježje je tisuću
brežuljaka, a svaki brežuljak ima svoje ime. Nije ni čudno što ju je jedan naš
misionar nazvao drugom Bosnom, drugom domovinom samo malo siromašnijom. Na
jednom od tih brežuljaka nalazi se i glavni grad Ruande, Kigali. Broj
stanovnika je jako velik u odnosu na njezinu površinu koja je 27 tisuća km2,
upola manja od Bosne i Hrvatske. Na tih 27 tisuća km2 nalazi se oko
13 milijuna ljudi. Šetajući se Kigalijem možete se lako izgubiti zbog njegove
živopisnosti, mnoge tržnice i ljudi pored ceste koji prodaju svoje proizvode
privlače vas sa svojom pristupačnosti. Prolazeći kroz labirinte tržnica širi se
miris Afrike i obasuti ste živopisnim bojama koje krase taj kontinent. Osmjeh
dolazi sa svakog kraja, sa svakog štanda i to im je tajna za prodaju svojih
proizvoda. Teško će te nešto kupiti bez
cjenkanja, oni su majstori u tome i uvrijede se u koliko netko prihvati početnu
cijenu jer uživaju u dogovoru. S Ruanđanima se oko svega da dogovoriti, nije
onaj princip ako ne može drugačije onda ćemo pošteno, kod njih je uvijek
pošteno. Meni su dali nadimak master of bargaining, što znači prvak u
cjenkanju.
Drugo
što privlači u toj malenoj Afričkoj zemlji jesu nacionalni parkovi, ima ih tri.
Prvi je nacionalni park vulkana u visočju Virunga. Jedino svjetsko stanište
planinskih gorila, jedne od najugroženijih životinja na zemlji. Planinskih
gorila nema u zoološkim vrtovima (pojedini zoološki vrtovi imaju nizinske
gorile), a najveći dio tih prekrasnih životinja boravi upravo na ruandskoj
strani ugaslih vulkana. Drugi nacionalni park je Akagera, safari. Smješten na
krajnjem sjeveroistoku zemlje, uz granicu s Tanzanijom. Tamo možete vidjeti
mnoge vrste antilopa, zebre, žirafe, vodenkonje i mnoge vrste ptica. Odmor za
dušu, oči, srce i um. Ujedno je i jedini safari u Ruandi. Treći nacionalni park
je Nyungwe Forest. Smješten je na jugoistoku Ruande, kod granice s
Burundijem, najsiromašnijoj zemlji Afrike, ali i svijeta. Jedno od najljepših
mjesta centralne Afrike, smješten između dviju rijeka Kongo i Nil, a na samoj
granici s Kongom u sklopu Kišne šume,
nalazi se jezero Kivu. Predivno jezero, kada ga ugledate zaključite da kod nas
takvo jezero nazovete more. Kada posjetite ovaj nacionalni park vidjeti će te
mnoge vrste ptica, sisavaca od kojih su najzamjetnije čimpanze, leptire jarkih
i predivnih boja koje ostavljaju bez daha. Uz to sve nalaze se predivni
vodopadi čiji vas osjećaj divljenja ne napušta dugo vremena. Zemlja koja nudi
puno, zemlja koja pokazuje svaku čar Afrike na predivan način.
Nakon ovih uvodnih riječi uveo bih
vas u svoj svijet, svijet u kojem sam ja živio, i u kojem sam se našao, a o
kojemu sam sanjao dugi niz godina.
Odlazim u san!
Zaputio
sam se u Ruandu 21. srpnja 2017. godine bez mnogo očekivanja, otvorena srca i
prepun iščekivanja od te male, ali prekrasne države. Finalno odredište bilo je
Kivumu, maleno selo udaljeno svega 50-ak kilometara od glavnog grada Kigalija.
Nalazi se u kantonu Ruhengeri, biskupija Cyeza. Prvi veći grad u blizini sela
Kivumu jest nekadašnja Gitarama, današnja Muhanga. Broj stanovnika sela Kivumu
je 35 000, od čega je 80% mlađe od dvadeset i pet godina.
Čovjek
koji je glavni i odgovorni za te ljude jest fra Ivica Perić, bosanski franjevac
rodom iz Lepenice, mjesto u blizini Kiseljaka. Čovjek pun života i elana, daje
sebe za cijelu zajednicu, čovjek za kojega se može reći da ima deset ruku.
Jednom sam mu prilikom rekao: Ivice da
svijetliš u tebe se ne bi moglo gledati. Vjerujte mi kada to kažem, a to
potvrđuje i knjiga „Naš čo'ek u Africi“
koju je napisao Željko Garmaz. Rečenica koju je rekao: "Djeci dajem hranu i knjige, a ona meni svoju ljubav", mislim da sve govori, dokaz da čovjek
može živjeti od čiste ljubavi. Ljubav koju ta djeca daju osjetio sam i sam.
Dolaskom u obdanište i svojim veseljem popravljaju život, ne samo dan.
Zamislite samo njih stotinjak koji skakuću u mjestu od sreće kada vas vide, i gledaju
u vas kao svoga heroja, to je ono što fra Ivica proživljava svaki dan, a ja sam
proživljavao mjesec dana. Naravno, ne mogu se uspoređivati s takvim velikim
čovjekom koji je nesebičan u svome davanju već 27 godina koje provodi u Africi.
Prvo vrijeme, prvih 13 godina proveo je u župi Rushoka, Uganda, nakon ubojstva
fra Vjeke Ćurića traži premještaj u župu Kivumu gdje djeluje od 2003. godine. Fra
Ivica je jako skroman čovjek koji se ne voli i ne želi hvaliti svojim djelima,
nego usputno kroz priču spomene neki događaj koji mu je obilježio život u
Africi. Čovjek koji je britak na jeziku, iskren i kaže što misli, bez trunke
zloće. Ne voli ljude koji dođu prepuni ideja i pokušaja realizacije i
mijenjanja ondašnjeg stanovništva. Jer upravo takvi po svom dolasku ne vide
ljude i djecu koji su potrebiti nego nepismene majmune. Ako mu se postavi
pitanje je li mu nedostaje domovina, on jednostavno odgovori da o tome ne
razmišlja previše jer je Kivumu njegov život, njegov dom i da tamo radi i služi
za Boga i čovjeka. U što sam se i sam više puta uvjerio.
Kako žive ljudi u Ruandi?
Fra Ivica je u jednom svom
članku rekao kada dođe u svoju BiH ili Hrvatsku čuje o krizi, pričaju o teškim
vremenima, a s druge strane nose markiranu odjeću, skupocjene telefone i ručne
satove. Istina, teško je i ovdje ljudima živjeti ali je to stvar navike.
Naviklo se da se ima za sve, da se može priuštiti što god oči vide i srce
poželi. Sada je došlo vrijeme kada se treba suzdržati od nečega.
Ljudi
u Ruandi nisu nikada tako živjeli niti tako žive. Mnogo njih zaradi tek jedan
dolar za rad od 12 sati. Jedva šest kuna za čitav dan. Dobro ste vidjeli i
pročitali. Jesu li ti ljudi žalosni, razočarani u život, izgubljeni? Nisu, nisu
jer su sretni što su od njih mnogih oni uspjeli dobiti taj posao i dobili
mogućnost zaraditi za sebe i svoju obitelj. To su primjerice poslovi okopavanja
vrta najčešće iz jednog razloga jer su većinsko stanovništvo zemljoradnici. Oni
koji imaju svoje rade čitav dan na svome, znoje se čitav dan kako bi imali koju
papriku uz kruh za pojesti. U prilog im ide vrijeme, svaka tri mjeseca
izmjenjuje se sušna i kišna sezona, temperature su od 16 stupnjeva noću, do 28
stupnjeva danju. Idealno za poljoprivredu. Dan i noć traju 12 sati, a oni tih
svijetlih sati rade na polju. Pojedini imaju tu sreću da im usjevi budu vrlo
uspješni pa mali višak koji im ostane nose na lokalnu tržnicu koja se održava
svakoga četvrtka i tamo prodaju svoje proizvode. Mnogi više vole trampu jer
nemaju novca da kupe neki proizvod, a čokolada ili bombon im je misaona
imenica. Upravo sada dolazimo do problema novca, iako problema tu nema jer nema
niti novca. Naravno kao i svugdje ima onih sretnijih koji si mogu priuštiti
koji komad odjeće, ili malo mesa kako bi napravili bolji ručak. Isto tako ima i
onih koji žive vrlo kvalitetno, oni su u glavnom gradu Ruande, rade u državnim
ustanovama, ali to je velika manjina. Oni si mogu kupiti stan i auto. Dok na
žalost velika većina stanovnika Ruande živi da na tržnici zaradi pokoji franak
kako bi djetetu kupili gumene kineske japanke.
Zahvaljujući
fra Ivici mnoga djeca mjesta Kivumu ima jedan obrok dnevno u sklopu škole. To
je jedan od njegovih pametnih poteza što se tiče školovanja. Djeca većinom
dolaze u školu i obrazuju se poradi obroka. Možemo reći kako je to njihova
plaća što idu na nastavu. Isto tako kroz školovanje, fra Ivica ih uči kako da
se bore sami za sebe, na koji način da zarade novac, da ne čekaju kako on kaže „milost s Neba“. Školovanje u Ruandi, a
i Africi svakako je veliki bonus, iako na žalost većina djece koja završe školu
u centru Otac Vjeko odlaze izvan granica Ruande. Zašto odlaze? Iz jednostavnog
razloga, ili nemaju koga da ostanu tu, nemaju tvrtku u kojoj bi radili, ili su
prekvalificirani i plaća im je niska. Zbog egzistencije napuštaju svoju rodnu
državu, grad, selo i odlaze u nepoznato. Uvidjeli ste da je isto kao i kod nas.
Samo što kod njih postoji ta razlika jer nemaju televiziju, internet i sva čuda
tehnike koja mi imamo. Iz tog razloga oni odlaze doslovno u nepoznato, odlaze u
nesigurnu budućnost, ali sa stečenim znanjem osiguravaju si koliko toliko
kvalitetan život.
Tko je fra Vjeko Ćurić?
Spomenuo sam fra
Vjeku Ćurića. Bosanski fratar i danas ga se naziva i mučenikom. Fra Vjeko je
rođen u Lupoglavu, župa Osova pored Žepča. Svoj svećenički poziv je osjetio još
kao dječak. Jedan od njegovih, možemo ih nazvati, modus operandija jest prilikom zvona u podne odlazio bi se
zahvaliti Gospi za sve što ima. U župi Osova se gaji velika Marijanska
pobožnost koju je fra Vjeko prihvaćao svim srcem. Svi su u obitelji znali kako
će otići u svećenike jer je kao mali znao organizirati svoju misu kada bi majka
Ana otišla iz kuće. On bi poredao svoju
braću i sestru, na stolić bi stavio bijelu plahtu, i to bi simboliziralo oltar.
Znao je cijeli obred na pamet tako da bi on vodio misu, a braća i sestra bi
odgovarali. Umjesto pričesti, ako bi bili dobri podijeli bi im po bombonu. Kada
bi „misa“ završila poslao bi ih da obave ono što im je mama naredila. Tako je
fra Vjeko rasta i otišao u novicijat u Visokom kao i franjevačku gimnaziju u
istom gradu, te nakon toga franjevačku teologiju u Sarajevu. Prije završetka
studija je tražio da mu se ubrza proces završetka studija, primanja trajnih
zavjeta i svečanih savjeta, te đakonat i ređenje ubrza kako bi otišao u misije.
Odlazi nakon mlade mise u Pariz na učenje francuskoga jezika i Afričke kulture,
te iste godine putuje u Ruandu. Od samog dolaska do njegova ubojstva djeluje za
Boga i ljude. Tome svjedoči i činjenica da je bio jedini fratar koji je ostao
uz svoje „garonje“ kako ih je od milja zvao, za vrijeme genocida. Učinio je
mnoga dobra djela, napravio je mnoge kuće isto tako i obnovio nakon rata,
izgradio crkvu, školu i samostan, uredio terase za sadnju agrarnih kultura,
svakodnevno pastoralno djelovao. No nije samo ostao ograničen na svoju župu,
postao je upravitelj Caritasa biskupije, zatvor uzeo pod svoje i pomagao cijelu
biskupiju. Pomagao je oba plemena, Hutu i Tutsi, njegova ne djeljiva ljubav
prema jednima i drugima nije imala kraja. Mnogima je to smetalo, smetalo im je
što nije imao svoje miljenike, što nikoga nije odabrao. Davao je sve od sebe da
se ta dva plemena pomire, da prestanu napetosti i svaki dan je proživljavao bol
i strahote rata sa svojim ljudima. Spasio je stotine tisuća života, i zato se ne
slažem s nadimkom Afrički Oscar Schindler.
Iz razloga što je spasio mnogo više ljudi, naravno svaki je život dragocjen,
ali Vjeko treba ostati Vjeko, ne treba se stavljati usporedba s drugim velikim
osobama povijesti. No sva ta dobra djela su ostala zavijena u crno kada je
skončao ovaj zemaljski život. Ne samo djela, nego i ljudi koji su ostali za
njim, koji i danas žaluju, kojima i danas nedostaje. Ubijen je 31. siječanj 1998. godine u svom terencu u kojem je tolike
ljude prevezao u granične zemlje; Burundi, Uganda, DR Kongo. Čuvao je svoje
ljude do kraja, i njegova rečenica prije rata koju je rekao, ostajem ovdje iako znam da će me moji doći
glave. Nitko nije znao koji su njegovi, jer se davao i za jedne i za druge,
i za Hutue i za Tutsije. Ubijen je tako kako je rekao, ubijen je za dana u 16h,
u centru grada Kigalija, pogođen sa sedam hitaca iz pištolja završava svoj
ovozemaljski život i odlazi kao veliki čovjek i sluga Gospodinov. Sam papa Ivan
Pavao II, sljedeći dan na angelikumu je spomenuo fra Vjeku Ćurića i rekao kako
je još jedna osoba pridana popisu misionara koji su dali svoj život za Krista i
ljude koje je svim srcem volio. Čeka se na postupak beatifikacije fra Vjeke
Ćurića, bosanskog fratra i mučenika. Njegova smrt bila je žrtva pomirnica dvaju
plemena zaraćenih desetljećima.
Na žalost do
danas smrt fra Vjeke je ostala misterijom. Nije pronađen krivac koji je učinio
to zlodjelo. No u jedno sam siguran, Vjeko bi oprostio da je ostao živ. Iz
jednog jednostavnog razloga, čovjek pun života, ljubavi za druge, osjećaja za
potrebite i čovjek pun suosjećanja.
Iskustvo susreta s pokojnim ujkom
Fra
Vjeko je utjecao na moj život svojim životom, svojim likom i djelom, svojim
načinom življenja. Odlaskom u njegovo posljednje počivalište, u Kivumu i
dolaskom na sami grob uhvatili su me osjećaji kakvi se ne opisuju lako, a još
rjeđe doživljavaju. Osjećaji koji su izmiješani ali toliko prožeti jedni
drugima. Snaga života i malenost pred smrću, duhovna jakost i tjelesna slabost,
život vječni i ovozemaljska propadljivost. Toliko se prožimaju, a toliko su
kontradiktorni. Shvatio sam njihovu puninu na grobu jednog malog čovjeka iz
Bosne, fra Vjeke Ćurića, ljubitelja ljudi i Gospodina.
Vjerujem
kako je upravo on moj najveći zagovornik kod Svevišnjega i zašto sam tu gdje
jesam. Vjerujem kako je upravo on zaslužan za svaki osmjeh koji sam susreo, a
ne mogu niti zamisliti kakvi su osmjesi bili u njegovoj blizini. Čovjek koji
nije skidao osmjeh s lica i širio radost na svakom koraku. Vjerujem kako je
njegov zagovor pomogao meni u donošenju odluke da nastavim njegovim koracima,
da pristupim redu Manje Braće i djelujem po Božjem poslanju po kojemu je i on
djelovao. Da djelujem kao što danas
djeluju mnogi misionari, napose moj drugi ćaća
fra Ivica, te fra Miro Babić i fra Ivica Vrbić. Ti su ljudi živući heroji, ti
su ljudi stvarni heroji i želim biti poput njih.
Umjesto zaključka!
Želim
završiti ovaj tekst sa zahvalom svom profesoru Borisu Vuliću koji mi je zamolio
da napišem svoje iskustvo Afrike i djelovanja tamo. Isto tako svojim
roditeljima i sestri koji me u svakoj odluci podržavaju i daju svoj blagoslov.
Za kraj
ostavljam jedan citat koji se nalazi u knjizi Ignacija Sanne Na strani čovjeka-Crkva i ljudske
vrijednosti, te retkom
Lukina evanđelja.
"Svaka je domovina strana zemlja, i
svaka je strana zemlja domovina, te dokle se živi i hoda, voli i ljubi, sve
dotle se traži domovina. Tko je uvjeren da je domovina mjesto njegova rođenja,
ne miče se, ne hoda, ne traži, već ili se zaustavlja ili se vraća natrag. Ali
tko je uvjeren da je grad u kojem se treba nastaniti od čvrstih temelja, tko
želi tražiti bolju domovinu, taj ide i hodočasti dok ne pronađe počinak u
samome miru Božjem."
Ovaj citat mogu
prereći na način i svoga poziva, ali i mjesto gdje želim biti, živjeti i
djelovati. Upravo sam tamo, u Africi, pronašao svoju domovinu, svoje mjesto pod
zvijezdama, i svoj mir u Bogu. Koliko samo jedno iskustvo može odlučiti ono o
čemu se razmišlja godinama, koliko su putevi Božji nevjerojatni i nepredvidivi
da daju tako jednostavan odgovor, na tako teško pitanje. Odgovor koji glasi: Da! Želim,
idem tamo gdje me Ti šalješ!
Luka u svom
evanđelju kaže: "Žetva je velika, a
poslenika je malo. Molite se zato gospodaru žetve, da pošalje poslenike u žetvu
svoju!" (Lk 10,2). Postajem jedan od radnika, jedan od poslanih, jedan
od onih koji će živjeti ono što uči. Ujko na svemu ti hvala, divan je osjećaj
znati da sam rodbinski vezan s takvom osobom.
Pax et bonum
prijatelji moji, Imana agushe umugisha, što znači Bog vas blagoslovio.
Primjedbe
Objavi komentar