Kako mi nedostaje!

Kako mi nedostaje...


Ne volim nostalgiju. Mnogi u njoj uživaju, kažu sjeća ih na proživljeno. Više volim sama sjećanja bez pratnje nostalgije. Ali kada mi netko spomene Afriku i sve što je vezano za nju ona se javi. Javi se nostalgija, bez kucanja ulazi na vrata, bez pozdrava, bez pitanja. Ne dozvoljava da ju ispratim kao dostojnog gosta već na silu. Najčešće se tada ja predam pa počnem uživati, u inat. Sjećanja se vraćaju, želja za odlaskom u misije sve je veća. Sjećanje na predvečernje sate na Ruandskom brdašcu Kivumu. Ptice su utihnule. Vjetar u potpunosti stao. Čuje se gdje koji cvrčak. Odzvanja pjevanje zbora. Prekrasni glasovi nošeni vjetrom dolaze do moje kućice, sjedim i uživam. Svježa večer, čisto nebo, mjesec poput svjetiljke obasjava terase, polja, plantaže banana i kave. Svijetli po putu i postaje vodič kakav se najviše cijeni.


Nostalgija, nekada prijateljica, često teret, a vjerna pratiteljica.
Kako mi nedostaje taj "Crni kontinent", ali uskoro se vidimo.
Uskoro će doći još jedan "bijeli fratar" da mu Afrika bude dom, i da on s Božjom pomoći drugima daje dom.

💓 😇




Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kako sam odlučio postati fratar?

Ruanda; tisuću brda, milijun osmijeha i dom Franjevaca

Siroma' čo'ek